GOŠĆA ANĐELA ĐOKIĆ 12.05.2026.

Tema: Razumijemo li nove pravce razvoja

Gošća današnje Drugačije radio veze je preduzetnica i osnivačica retreat kampa Anđela Đokić koja će govoriti o kreiranju autentične turističke ponude koja ljudima mijenja način života i građenju iskustva za gosta umjesto samog pružanja usluge. 

Autorka emisije: Ana Nives Radović

www.antenam.net

Radio AntenaM

Transcript

SPEAKER_01 0:15

11.10 minuta vrijeme za drugačiju radio vezu s vama je danas anenović a gošće drugačiji radio veze Anđela džiokić preuzetnica koji zahvaljujem na vremenu koji izdvaja za današnje gostovanje i želim dobrodošli cu studiju radi. Tema današnje emisije je jedan drugačiji oblik turizma u odnosu na onaj koji se najčešće promoviše i o kojem se najviše govori u Crnoj Gori, onaj koji ne opterećuje infrastrukturu, onaj koji potpuno mijenja iskustvo i gosta, ali i destinaciju pretvara u nešto drugačije. Međutim, kada govorimo o strategijama o razvoju crnogorskog turizma, o svemu onome što su planovi itede o njemu se najčešće ili ne govori ili veoma malo zato što s jedne strane nema mnogo onih koji se time bavi iako njihov broj raste. Nadamo se da će ta vrsta turizma biti prepoznatljiva i nešto što će biti simbol, odnosno nešto po čemu će Crna Gora biti prepoznatljiva. Ali hajmo za početak prije svega kada govorimo o retreat kampovima, kada govorimo o toj vrsti turizma kako bismo nekome tko želi više informacija o ovome objasnili o čemu je zapravo riječ.

SPEAKER_02 1:23

Rado, za početak bih se samo osvrnula na tvoj uvod iz prostog razloga što se apsolutno slažem, zato što mislim da Ruralna Crna Gora zapravo nudi onaj najbolji vid turizma i ono što bi Crnoj Gori trebala da bude konkurentska prednost na Mediteranu je upravo taj naš to naše ruralno bogatstvo koje mi imamo, neteknuta priroda i ljudi koji žive autentičnim stilom života kako se živjelo ovdje stotinama godina unazad, a i generalno kako i danas većina ljudi na selu živi. E sad kad se govori o GR Retreatu, mi smo malo više jedna drugačija, malo modernija vrsta sela, ako tako mogu da kažem, s tim što apsolutno poštujemo kompletnu zajednicu netaknutu onako kakva je. I naš cilj jest zapravo da cijeli sistem turizma koji se tu odvija i dešava nikada ne naruši ništa od toga što tu već postoji, već ako može samo ga na dogradi. I s tim u vezi zaštita životne sredine i nešto što je održivi razvoj turizma je onako prva ideja vodilja, a sve ono što dolazi iza toga je zapravo naš koncept same turističke ponude. Usluga ili proizvod koju mi nudimo se bazira na retritima i sad sam retrivit ja iskreno na crnogorski jezik ne znam ni kako bih prevela kao da kažem da to baš odgovara onako, Hrvati su nešto pokušali sa nekim njihovim privodom, ali mislim da ćemo svi razumjeti na što se odnosi i da je to nekakva vrsta odmora sa svrhom koja je možda najviše na svijetu, na globalnom tržištu prepoznata na Dalekom istoku, znači u tim nekim azijskim zemljama gdje se to povezuje i za duhovni rast i za fizičko i mentalno dobro stanje, e pa možemo to prenijeti u nekom mikrosvijetu i kod nas. I sad sami retriti taj koncept jeste jedna vrsta odmora i turističke ponude koja se zasniva na tome da vi dolazite tu da za sebe uzmete nešto dobro a ne samo da vidite neku lokaciju ili da iskusite neku avanturu u prirodi i onu neko outdoor ekstremnu ili adrenalinsku avanturu već da zaista od tu da pođete nazad kući bogatiji za ne samo iskustvo nego i za nešto što će vama oplemeniti i dalje vaš životni stil. U smislu bolje ćemo razumjeti šta nam je potrebno za kvalitetniji stil života i nadamo se jer to je naš cilj. Više ćemo se povezati sa prirodom pa će ljudi ishvatiti koliko zapravo benefita ima taj boravak u prirodi i konekcija sa prirodom.

SPEAKER_01 3:49

Za Europlanje proteklih godina eto spomenute su daleke azijske destinacije možda bali najviše prednjači kada je o tome riječ. Vidimo da jako veliki broj ljudi odlazi upravo iz takvih razloga, sa tom idejom, sa takvom svrhom. Naravno dodati su tu i neki marketinski elementi odnosno bali kao destinacija promovi na taj način. Kolika je vjerojatno će da Crna Gora, odnosno kampovi, fit kampovi poput ovoga koji se sada razvija i koji će tek doživjeti da kažemo mnogo veću i vidljivost i popularnost u tom smislu. Kolika je šansa da Crna Gora bude prepoznatljiva po tome potencijala što se tiče prirode ima, ali ima li volje da se i drugi time bave, odnosno možemo li biti destinacija u kojoj je to, a ne da kažem ove vrste turizma koji ipak opterećuju infrastrukturu i čine da dolazi do savraćajnih opterećenja itede možemo li biti prepoznatljiviji po tome.

SPEAKER_02 4:46

Razumijem u kom smjeru postavljaš pitanje. Nažalost, mi imamo jedan ogroman problem što već decenniamo unazad se u Crnoj Gori turizam razvija na jedan način koji ne doprinosi našoj životnoj sredini, niti doprinosi kvalitetu lokalnog stanovništva i njihovog života. I to je ono što je dosta problematično iz prostog razloga što ako cijela strategija ide u jednom smjeru, a postoje onda sa druge strane nekakvi pojedinci koji dolaze iz druge sfere, to može da bude malo, ne bih rekla sukob interesa, ali stvara se nekakav konflikt koji nama koji se bavimo nekakvim nišama turističkog razvoja zapravo otežava taj proces da mi postanemo prepoznatljiviji. A retreat nije jedini retriet u Crnoj Gori postoje druga mjesta koja se time bave i sad netko ima svoje ponude i koncepte, a netko recimo ima otvorene retrict prostore gdje netko drugi sa strane može doći i dovesti cijelu svoju grupu ljudi i tu organizovati. Dakle, to može ne znam, biti joga instruktor, može biti netko tko se bavi nekom drugom vrstom retriata, ali u suštini koncept je taj da ta neka osoba dođe, dovede svoju publiku i bude na toj lokaciji. Tako da znam da ima ono u okolini Lovčina Nacionalnog parka u zaleđu kotora u mjestu Uškropci, čini mi se iznad Radanovića, tu smo mi postoji možda još nekih par lokacija, znači jako malo. Ako govorimo koliko mi imamo turističkih biznisa, nas je jako malo. I moje iskustvo je mene naučilo da zapravo u Crnoj Gori je najteže razvijati nešto što jeste tako uska niša, ali opet osnovite se sami na sebe. I mi sad u ovom trenutku zavisimo od dobre volje individualnih gostiju koji će se pojaviti i koji će to htjeti, koji će to istraživati, nisu raspoloženi za duga putovanja, žele ostati u Europi jer obično su to ljudi koji dolaze iz zapadne Europe i sjeverne Europe i onda naprosto kad vide da postoji takva ponuda, a mislim da se na Mediteranskim destinacijama dešava slične ponude također, znači da to raste u Italiji, posebno Španiji, nekim dijelovima francuske obale, sad nisam sigurno za taj istočni Mediteran, ali ono u principu i u Grčkoj imamo po nešto polako, ali sigurno to su neki da kažem pionirski koraci koji će sigurno dovesti do toga da se ta mreža, odnosno taj koncept malo proširi ne samo u Crnoj Gori, nego i generalno na Mediteranu i u Europi, a onda mislim da je to u Crnoj Gori jedna ogromna konkurentska prednost. Samo što prosto podrška u smislu strateškog planiranja turizma koji se zasniva na nišama je nešto što je nama neophodno.

SPEAKER_01 7:31

Da se ipak fokusiramo se, to nekako djeluje da se načelno borimo protiv masovnog turizma, ali da ga kroz sve strategije i svime što se radi na kraju krajeva i donosioci odluke i zvaničnici, lideri, političari kako god kada govore o dobroj sezoni govore o brojkama, govore o broju prelazaka granica, što je jedan podatak koji vidimo proteklih godina, dakle više se ne govori ni o broju noćenja, nego o broju ulazaka, dakle to su gosti što sve kraće ostaju, što sve manje biraju crnu goru kao destinaciju za duži boravak, već kao tranzitnu, ovo je nešto potpuno suprotno tome. Imali sluha da se u nekom da kažemo šta je potrebno zapravo raditi, vidimo sada situaciju, ali kako bismo ovo sve jednog dana stavili u neku strategiju odnosno kako bismo osvanjali strategiju ne samo na ovoj već i na drugim nišama u turizmu, da to bude prepoznato, odnosno, da se o tome ne govori kao nekom izuzetku i kao nečemu što je onima koji trebaju da kreiraju turističku politiku zapravo nerazumljivo već da od toga polaze.

SPEAKER_02 8:30

Pa mislim da se tu stvara jedan u startu, je ogromni disbalans prisutan iz prostog razloga što mi imamo ljude koji donose strategije koji se nalaze u kancelarijama i imaju ne bi se htjelo nikoga da izdvajam niti bilo koga da uvrijedim ovim, ali to je moj generalni stav i moj dojam kao nekoga tko radi na turističkom tržištu petnaest godina unazad različite vrste poslova. I vidim da postoji ogroman disbalans između onoga što je tržištu preuzetniku i nekome tko je tu recimo ne mora da bude ni preuzetnik, nego da je to fizičko lice koje je osoba na katunu koja se bavi ruralnim razvojem turizma, imamo ogromni izbalans da razumijemo šta je tim ljudima potrebno, šta je meni potrebno konkretno za razvoj wellness ili well being centra, a sa druge strane strategije koje se kao dotiču nekakvih zelenih tranzicija i nekakvih ne znam ovaj slovo na papiru, u svakom slučaju to ostaje jer ne postoji zapravo stvarni sluh za to šta tržište traži, a onda mi se čini da nije samo ništa mi kao akteri na tržištu želimo nego kao da se ne razumije ni šta zapravo turista koji dolazi zapravo želi od nas. Da li dolazimo u situaciju da imamo turistu koji dođe ovdje i dolazi najviše zbog prirode Crne Gore, a mi mu onda ugrozimo cijeli boravak time što on će se kretati u sabrćaju dvadesetkm pet sati ili će na aerodromu doživjeti totalni ovaj šok s obzirom na to da posebno tivatski aerodrom ljeti izgleda kao autobuska stanica koja je pretrpana i kao da imamo milijun i pol stanovnika u najmanju ruku na ovoj teritoriji, a nekoliko imamo plus toliko gostiju, znači stvarno onako djeluje vrlo chaotično. I suštinski kao rješenje, da ne pričam samo o tome šta bi trebalo i kako bi trebalo, jer ja generalno mislim da problem stvara taj top to bottom pristup. Znači da hierarhijski gledamo nešto iz kancelarije, sad potencijalno rečeno, pa se onda spuštamo na nivo recimo jednog katuna ili jednog seotskog domaćinstva gdje tu dođe totalno ono zašto ste ovo ponudili ili meni ovo ne treba, znači dođe do totalnog nekog izbalansa, a sa druge strane imamo jedan dobar pristup sada će to pomoći puno integracija ka EU iz prostog razloga što imate jedan pristup koji se zove lider i taj lider, zapravo je to akronim od francuskih riječi koje znače upravo upravljanje lokalnom zajednicom i lokalnom ekonomijom tako da će taj bottom-up pristup doći do izražaja kako se to formulira jeste da se formiraju ti lokalne akcionne grupe, dakle lagovi koji na jednom lokalnom području koje se opredjeli kao jedan lag, jel tako, ovaj funkcioniraju po principu da donose znači, naprave svoju strategiju rada i ta strategija se bazira na stvarnim problemima koje ta lokalna zajednica ima. I mi smo sad u Nikšiću, pošto je GRI Triet na lokalitetu ruralne općine Nikšić, mi smo sada u Nikšiću se povezali sa jako lijepom grupom ljudi koja se bavi ruralnim razvojem iz različitih sfera i to je zapravo jedna kombinacija javno privatnog civilnog sektora, da kažem tako skupine ljudi koji su formirali jedan lag koji se zove gorska vila i mi ćemo zapravo za jedan ogromni pošto Ničić Nikšička opština je jako velika tako da to jedan dio opštine Nikšić nije cijela. Mi ćemo na tom dijelu opštine Nikšić provoditi zapravo te aktivnosti koje se tiču onoga što je za tu lokalnu zajednicu zaista potrebno. I sad se dešava, to se dešava kroz ovaj IPART programe koje podržava EU i u principu vi sa tom strategijom odnosno sa tom ovaj kako bih rekla ovaj da, planom lokalne akcijalne grupe pristupate za taj IPAD program, aplicirate i ukoliko dobijete vi imate šansu da sve te stvari iz vaše strategije sprovedete na lokalnom tržištu. Gdje ja mislim da se stvara ogromna razlika, sad ovo možda nije direktno vezano za recimo industriju turizma samo solo kao takvu, već integracija mnogo više stvari koje se tiču lokalne zajednice, koje se tiču razvoja poljoprivrede i svega ostalog, međutim turizam je tu kao ono vodeća industrija u Crnoj Gori apsolutno uvijek prisutan na prvom mjestu i s tim u vezi povezivanje na taj način mislim da može da stvori razliku i mislim da bi onda u tom slučaju tržište, odnosno lokalne akcionne grupe i lokalni aktari stvorili razliku da ljudi koji su na tom vrhu te naše hijarhije shvate da zapravo te strategije moraju biti u tom dosluhu sa tim lokalnim akcionnim grupama ili makar nasljene na ono što te lokalne akcionne grupe rade u budućnosti moraju biti formirane. Jer u suprotnom ovo je zaista ja zaista kao studentkinja turizma se sjećam da sam čitala taj master plan koji je postojao koji nikad se u životu ne sjećam da je nešto iz njega sprovedeno. Možda su to bile neke male sitne stvari. Zatim radim sa ljudima koji dolaze sa strane, vi imate u Crnoj Gori eksperte koji su došli sa svih strana da pomažu ovdje razvoj kako turizma tako i drugih djelatnosti. Znači kroz te grupe ljudi sa kojima sarađujem, znam da postoji i strategija za razvoj sportskog turizma i razno razne druge strategije koje su vjerojatno ostale u fioci, zbog raznih tranzicija, zbog raznih promjena, zbog previranja političkih itede a onda to ugrožava jako puno cjelokupno tržište i ne možete vi da očekujete kada imate takve probleme na državnom recimo vrhu ili u tom dijelu gdje bi to trebalo da sve funkcioniše i da nama dalje spušta dolje na niže nivoje da mi možemo samo da radimo prema tome, ako taj dio na vrhu ne funkcioniša onda ne možemo da očekujemo da se mi otklonimo od masovnog turizma. Jer to je jedino što sad samo od sebe funkcionira. Znate, kruzerići u kotor svakako doći, budu će se svakako pretrpati regionalnim gostima i onda jednostavno mi posao na kraju sezone pričamo o brojkama, a mi koji stvarno radimo u turizmu, mi znamo da je svaka sezona sve lošije i lošija infrastrukturno i da suštinski mi možemo da se oslanimo na ono što mi možemo da uradimo, znači individualno ja mogu da gledam sebe i svoj biznis kako je bilo prošle godine, koliko sam gostiju imala i koliko sam ih uspjela sama privući da dođu jer to sama radim, a onda ove godine ako se desi neki pomak ja mogu da kažem me, bila je bolja sezona. Jer generalno statistika za jedan mali turistički biznis vjerujte da ne znači puno, makar kada su ruralni biznisi u pitanje.

SPEAKER_01 14:43

Pa baš kad govorimo o ruralnom biznisu on je neodvojivo od razvoja poljoprivrede. Generalno bi cijela crnogorska ekonomija trebala više da se osvanja na domaću poljoprivredu što ne vidimo, da je praksa i što ne vidimo da postoji bilo koja inicijative da se to promijeni na drugim nivoima. Kada govorimo o umreženosti turizma i poljoprivrede u Crnoj Gori vidimo da tu postoji da kažemo neki kao neko odsustvo komunikacije. Na primjeru onoga što se zapravo radi u Retreet Campu vidimo da zapravo te, ne samo nego i ovo što je pomomenuto vezano za cijeli ekosystem koji se razvija u dijelu opštine Nikšić, zapravo pokazuje da su ta dva, da te dvije oblasti ne samo da su neodvojive, već da jako dobro uspješno funkcionirašu kada su povezani, kada su umreženi i kada su jedna drugoj oslonaci svrha. Kako to postići u suštini zapravo gdje je ono gdje mi zapravo kao društvo i kao eto oni koji kreiraju strategije zapravo ne polaze od toga da je poljoprivreda input za sve ostalo što se razvija u Crnoj Gori jer smo evo iz mjeseca u mjesec gledamo podatke o uvozu, o deficitu, o svemu onome što bi trebalo da nas itekako zabrine, a ne vidimo koliko se jedne strane kvalitetan domaći proizvod imamo i koliko zapravo treba bolje komunicirati tu razmjeru između sektora. Kako tu nešto promijeniti?

SPEAKER_02 16:00

Još jedna stvar koja je na papiru odlična jer recimo, sad ne znam da li slušaoci znaju, ali pravilo je takvo da kad registrujete seotsko domaćinstvo ili katun ili bilo šta stečno u ruralnom razvoju Crne Gore, vi morate prvo biti registrovani kao poljoprivredno gezinstvo. Ta registracija poljoprivrednog azinstva dolazi iz Ministarstva poljoprivrede, a registracija za seotsko domaćinstvo je povezana sa Ministarstvom turizma. Tako da vi u principu već imate znači spojene su te dvije stvari, u principu trebalo bi da je seotsko domaćinstvo kao nosilac ruralnog razvoja turizma neko tko se bavi i poljoprivredom. Zato ruralna domaćinstva odnosno seotska domaćinstva koja se nalazi u ruralnim područjima zapravo i imaju taj koncept ponude gdje mi ne moramo kao seutsko domaćinstvo biti registrirani kao restoran, već mi imamo šansu da našim gostima pružimo usluge smještaja i domaće hrane na licu mjesta. Naravno tu postoje brojke koliko vi možete imati smještajne kapacitete i sve dalje se naravno ta pravila su vrlo jasna. Ali to je jedna stvar koja je vrlo dobro riješena na papiru, međutim nažalost, znači samo kakvo je naše tržište, znači mi imamo situaciju u kojoj se sve to zloupotrebljava. Jer ako je postojao, šta je ono kod mene konkretno što je što je izazvalo mali bunt, jeste da postoji ogroman disbalans u tome šta je stvarno biznisima koji funkcionirašu u većem tržištu potrebno i kako mi možemo nekakvim malverzacijama dovesti nekoga da dobije jedan stabilan i gotov proizvod, a da se prije toga uopće time nije bavio. Konkretno da objasnim na što mislim. Taj IPart program koji dolazi kroz Ministarstvo poljoprivrede ima jednu mjeru sedam koja se odnosi na razvoj turizma i to turizma u ruralnim krajevima. I vi sada imate situaciju u kojoj se dešava ogromna zloupotreba tih sredstava, ne mogu nikoga prozvati po imenu niti želim sve i kad bih imala ta imena, ali dešava se da jednostavno ljudi imaju parče zemlje na kojim se nikad nisu ničim bavili ili su kupili parče zemlje i prosto su iskoristili i par mjeru da naprave smještajne kapacitete, bungalove i nešto što zapravo po pravilu nije tipično niti svjetsko domaćinstvo, niti ruralno gazdinstvo i to prostada stvara nekakve probleme koje zapravo EU kontroliše ili pravi reviziju tog programa IPAD. I onda su ti programi jako da kažem malo je strožija procedura u tom pogledu nego kad je nešto što je lokalnog karaktera. I u tom pogledu kada se dešavala revizija došlo je do tog disbalansa da se vidi da ljudi koji su dobili sredstva kroz IPAD nisu zapravo niti poljoprivredna gazdinstva, niti proizvode svoj proizvod, niti imaju sopstanu hranu niti su do toga momenta nešto radili i sada imate pooštrene mjere, tako da u tom pogledu recimo nitko tko nije već još uvijek poljoprivredno gazdinstvo, tko se već prijavljivao i za premije Ministarstva poljoprivrede i slično neće u budućnosti moći da aplicira za taj program, što je odlično, što je jako dobar pomak na tržištu iz prostog razloga što će stvarno dati prednost onima koji se bave time čime se bave. A sad ako govorimo o samoj sinergiji između turizma i poljoprivrede, to su potpuno neodvojive kategorije u crnogorskom turizmu. Znači turizam kao takav bi trebao da se zasniva na ruralnom razvoju. Jer isto još jedan fun fact je da zapravo Crna Gora je gotovo cijela naša teritorija jer čak i za europske uslove koja je Europe mali kontinent, jedan od manjih kontinenata na svijetu, imamo znači da je većina skoro osamdeset posto naše teritorije je ruralno znači mi imamo samo centar podgorice i centar tiv tako ako se ne varam jer sam čitala to istraživanje pa sad ne mogu biti sigurno ali mislim da su samo ta dva grada u pitanju da je gustina naseljenosti u centru ta dva grada veća od one po kilometru kvadratnom koja bi bila ruralno područje sve ostalo s ruralna područja. I znači mi imamo ogromne, nama je samo po sebi kako to zvuči, već nam dovoljno govori da Crna Gora bi trebala da cvijeta u tom pogledu. Za razliku od jedne niozemske gdje recimo imate isto tako jako malu teritoriju, imamo možda tri put veću zemlju od Crne Gore, a imamo činjenicu da su oni drugi poljoprivredni proizvođač i izvoznik na svijetu. Znači ne postoje prepreke kada je veličina u pitanju, nego postoje možda kod nas najviše nekakve mentalne prepreke u tome da mi shvatimo u kom smjeru treba da ide naš razvoj. A samim tim da se ruralno na taj način poboljša, to bi bio jako veliki kvalitet proizvoda, Crnogora nema teritorija u kojima bismo mi imali nekakve farme koje su toliko velike da narušavaju životnu sredinu, to je jedan znači kvalitetan proizvod gdje se bukvalno toliko je personalizovano. Vi imate toliko grla, koliko možete do brinete o njima kao pojedinačni seljak ili ne razvijate ne znam ni ja nekakvu industriju sad od svega toga, nego bukvalno ja mislim da je činjenica da je najbolja prednost, najveća prednost za nas bi bila upravo ići u tom smjeru. Mali proizvod, mali proizvođač, pa neka je on i skuplji u nekim uslovima izvoza i slično, vi zaista imate nešto što može da bude i kompletno organska proizvodnja. Ali opet mindset je takav da ja mislim čak ni dosta poljoprivrednika ne razmišlja na ovaj način nažalost jer možda nisu ni edukovani da shvate koje bi sve prilike njihove bile, uzimamo u obzir da su to ljudi koji su većinu svog života proveli na selu koji o selu znaju sve i svašta, ali opet im treba jako velika podrška kada govorimo o europskoj birokratiji, kada govorimo o mogućnostima koje su otvorene za njih. I samim tim što ne znaju dovoljno od toga, oslanjaju se na lokalne prilike i lokalne uslove, što opet stvara jedan veliki jaz za razvoj, za generalni razvoj te dvije ovlasti kao kako bih rekla sinergijske.

SPEAKER_01 21:37

Da to smo vidjeli i prilikom apliciranja za IPAD i slične projekte odnosno za sve ono gdje su bila dostupna sredstva za razvoj poljoprivrede, ali nisu korištene u onoj mjeri u kojoj je to moglo ili do njih nisu imali pristup oni koji su možda željeli ili nisu znali da imaju tu mogućnost jer se ne komunicira dovoljno na nivou da zapravo onaj koga se to tiče bude informisan o svemu tome i da mu bude omogućeno da ne bude sada netko tko će se baviti administrativnim poslovima već krenuti da se bavi onim što najbolje zna da radi, a da mu netko omogući infrastrukturnu odnosno logističku podršku u ovom smislu. Ako sa te strane gledamo i sve ovo mi vidimo da zapravo ono što je rečeno, sve je na papiru, sve izgleda dobro, ali u praksi to sve djeluje mnogo drugačije. Sa takvim iskustvom i u takvom okruženju, evo na ličnom primjeru kako je došlo do odluke da se upravo zainteresuješ za ovaj oblik turizma, odnosno pored svega što se u Crnoj Gori nudi i što postoji kao prilično siguran izvor zarade ili će makar to biti neko vrijeme do kada vidjet ćemo. Ali kako je ta vizija zapravo da je ovo nešto što je tek u nastajanju i nešto što će tek za nekoliko godina ili u daljoj budućnosti zapravo pokazati svoj puni potencijal. Kako krenuti sa tim i kako se u potpunosti suprotstaviti onome što su prilike i što vjerojatno više tržište samog hrabru i što administracija favorizuje.

SPEAKER_02 23:07

Kompleksno je pitanje i ne znamo dakle bih počela, ali u principu moje zvanično, ja sam turizmolog inače i to je moja po vokaciji i preciznije specijalista menadžmenta u turizmu i u principu još na fakultetu ja sam shvatila da kao neko tko je tada u tom trenutku provodio život u kotoru ne želim da se bavim turizmom koji vidim ispred sebe, koji se odvija meni predočim. Znači moje je bila ideja da ok, ako se ne pronađemo u nekoj lijepoj niši, ja ću vrlo vjerojatno se profilizati za nešto drugo. Jer ja nikad nisam imala taj problem da razmišljam u tom smjeru, završila sam nešto, sad moram da radim samo to. Mislim da je to preuzetnički duh koji se i tu nekako slikava, jer sam radila za druge ljude, probala sam dosta toga. Nisam se pronašla jer prostor taj decision making proces je kod mene bio ako ne mogu da zapravo sama donesem neku odluku i ako ne mogu da imam tu širinu u kreativnom smislu, onda se osjećam nekako ugušeno i posao mi stvara samo stres što se nadovezuje danas lijepo novo čime se bavim, ali nekako su te preuzetničke vode za mene uvijek bile nešto u čemu sam se ja dobro osjećala jer nekako imate svoju kompaniju, donosite sami svoje odluke, idete u smjeru koji mislite da je dobar za vas, pa napravite grešku, pa neće zbog toga nitko da vam uradi ništa nego ćete se sami na toj grešči da naučite pa da idete dalje i sve tako u krug. Grešaka ima stalno i da se razumijemo to je jedan normalni dio procesa ali meni jer čini mi se da je kod mene zapravo prevladalo to biti drugačiji, da je u startu čak i kao studentkinje diversifikacija turističkog proizvoda bila nešto što mi je bilo konstantno u glavi. Kako to da može nešto bolje i drugačije. dvije tisuće osamnaest sam počela sa jednom prijateljicom iz njemačke da razmišljam na temu fitnes kampova to je jako bilo popularno u tom trenutku još i prije pandemije gdje ljudi dolaze na odmore i ne žele da prestanu sa svojom regularnom fitness aktivnošću nego se prebacuju zapravo u tu novu destinaciju i istražuju nešto novo, neka nova iskustva ali imaju pr tom i mogućnost da nastave svoj proces tako da počelo je za tom nekom malom pričom a onda se nastavilo sa tim tako da ja sam primala goste na crnogorskom tržištu ali sam shvatila da ja ne mogu da budem na hiljadu strana, znači da meni treba neka moja lokacija gdje ti ti gosti da dolaze. Nažalost ni muž, ni ja nismo imali ništa nasvejeđeni u Crnoj Gori, iako smo, ja sam rođena Nikšićanka i slično, ali to su neke komunističke okolnosti i da ne širim porodičnu priču, uglavnom mi smo se odlučili za kupovinu i manje. Odlučili smo se za Nikšić, ne zato što smo Nikšićani, nego zato što je to bila jedna logična odluka u smislu infrastrukture, tranzitnog područja kakvo Nikšić jeste, naravno ima potencijala za mnogo više, ali u tom trenutku razmišljamo da je to jedna povezica odlična između aerodroma, između boke i žabljaka odnosno dormitora i da je nekako baš ono što nam treba, znači bukvalno ste bačeni da tako kažem u sred šume, nema ništa više oko vas, nema drugih turističkih biznisa, nema te turističke buke, nema vreve i onda je to idealni uslov da se taj proizvod razvije. Tek kad sam, ja sam to gledala kroz viziju, kroz kreativnost, kroz nekakav upravo taj kreativni naboj koji je dolazio, koji mi je nekakav koji pomogao da stvorim sve te programe koje danas imamo i svašta nešto, te kad smo mi došli i kad smo postavili sve na tu lokaciju i odlučili se i na kupovinu i čak nismo tražili nikakve podrške jer nismo htjeli da čekamo nego jednostavno smo htjeli da procesuiramo dalje, išli smo na kreditiranje kroz banaka i završili smo tu kupovinu. Tek kad je počelo sve to da raditi da ne pričam o pandemiji jer nas je ona prva zatekla, mi smo u januaru dvije tisuće dvadeset potpisali ugovor za kupovinu i manja i onda je sve se desilo što se desilo ali nakon pandemije sam ja shvatila zapravo koliko je izazovno to zašto sam se ja odlučila i možda bi bilo manje izazovno da smo mi na nekom razvijenijem tržištu a možda i ne bi ja ne mogu sada tvrdim iz crnogorskih cipela šta bi mi se desilo u, da se vratim u Nizozemsku ili da pozem u neku treću zemlju ali mogu da kažem da mi sigurno nisam ni znala niti sumnjala niti pretpostavljala da će biti toliko izazovno pri tome što to je bukvalno ta neka priča o jednom ludom bravu gdje vas svi doživljavaju tako, znači šta je sa ovom da se vrati u Nikšić iz Budve i Kotora i da razvija turizam u Nikšiću i to tamo gdje nema ništa i ono kao sad je to totalni šok za zajednicu koja se oko mene nalazi i vrlo malo ljudi vjeruje u vas što je onda još možda nekako, ja ne znam, kod nekoga bi možda bilo demotivišuće, kod mene bilo motivšuće jer ja sam znala da to ima svrhu i da to ima smisao i valjda i zbog tog znanja koje imam i o europskom tržištu, ja sam mogla da znam da će postojati ljudi koji će biti zainteresovani. Nisam očekivala nikakvu brzinu svjetlosti, niti sam očekivala da prve sezone imam petsto hiljada gostiju, to se kreće jako polako da se razumijemo i sad smo mi još uvijek u nekim da kažem prvim fazama razvoja. Nije to nekako jednostavno mislim da etape postoje, vi krećete ne znam, pet do deset godina pa samda desi nekakav pomak ili se osjeti konačno neki pomak i slično. Realno smo aktivni, da smo stvarno aktivni u dvije tisuće dvadeset tri godine i to ide u jednom dobrom smjeru ali su izazovi na lokalnom tržištu veliki međutim sada se vrati mislim da bih opet u radila isto mislim da bi se opet bavila svojom vizijom i svojom nekakvom željom radije nego da radim za nekog drugog u masovnoj turističkoj industriji gdje se ne bih lijepo osjećala jer dosta toga stresa koji sam i tada osjećala me i doveo u tu velic industriju onda tako kažem.

SPEAKER_01 28:46

Sada pošto govorimo o ulaganjima, dakle tu je kredit, tu su financijske obaveze, tu je investiranje sa tog aspekta. Međutim, ovo ipak nije vrsta turizma ili uopće vrsta biznisa u koju je potrebno uložiti samo ono što se može platiti novcem odnosno ono što kao dobavljačno zapravo dobijete dobavljača, što platite, što naručite, što zacrtate i to je tako. Nego je potrebno konstantno emotivno ulaganje odnosno posvećenost onakva kakvu rijetko vidimo u nekim drugim oblicima biznisa. Najčešće ako govorimo o turizmu mnogo toga automatizovanog kad kažem to mislim na same procesu i na neku da kažemo inerciju po kojoj se mnogo toga dešava. Ovdje ipak svaki dan za sebe, potpuno drugačiji emocije, raspoloženje i drugi faktori iz tog segmenta su oni koji opredjeljuju uspješnost ove priče i mnogo kako će se ona razvijati. Koliko je teško zapravo osim svih financijskih ulaganja imati i taj segment kao nešto što je u tom smislu dominantno i nešto što može u potpunosti da nečije iskustvo učini savršenim ili katastrofalnim zavisno od toga kako je.

SPEAKER_02 29:57

Slažem se da može da bude ili jedna ili druga krajnost i nekako mislim da je najbitnije jasno i dobro komunicirati sa tržištem za početak da bismo izbjegli ovu krajnost katastrofičnu izprostog razloga što nikome nije u interesu da ima loš odmor, niti je nama u interesu da imamo nezadovoljne goste. Tako da se uvijek trudimo da to jako dobro predočimo i vjerujte ni jedan gost nije došao kod nas da nije bukvalno detaljno iskomunicirao sa mnom svaki detalj od toga gdje će boraviti, kako će boraviti. Mi smo pri tome sve otko domaćinstvo koje radi tristo šezdeset pet dana u godini mi tokom zimske sezone imamo digitalne nomade koji također žele povratak sebi povratak prirodi žele nekako ruralnu sredinu koja će im značiti kada završe sa svojim digitalnim poslom u toku dana, da imaju negdje da se okrenu sebi da osjete tu konekciju sa suštinom ja bih rekla i sa te strane jeste stvarno baš na emocionalnom i mentalnom planu jako zahtjevno. To je jedan rad koji je da kažem sto posto vremena dok su gosti tu usmjereni smo na njih, ja i cjelokupan tim koji sam nam radi i jednostavno mi moramo brinuti o tome i kako je njihovo raspoloženje i na koji način se kreće ta energija u toku samog retrica, da li im nešto odgovara više ili manje, prilagođavati se konstantno, a da ne pričamo o tome koliko to nas kao tim zna da potroši iz prostog razloga što jednostavno to je ta energija koja se konzumira na svakodnevnom nivou, usmjerenost na njih, na aktivnosti sa njima, na programe koji im nudimo, pa čak i kad pođu onda usmjerenost na to da vidimo da li je zapravo sve profunkcioniralo, da li su nastavili da primjenjuju neke stvari koje su tu naučili. Mi smo do sada imali sto posto pozitivan feedback što je nama veliki vjetar u leđa i što je opet kao sa druge strane ok možda me lokalno tržište nije razumjelo ali me moja target grupa dobro razumije i idemo dalje ali definitivno mora se tražiti taj balans između toga kako i koliko mi dajemo sebe i šta mi dobijamo za uzrat ja mislim da sam se ja našla sa jednim sjajnim timom ljudi gdje mi svi razmišljamo isto na tu temu i svi radimo puno na sebi u startu i sve to što promovišemo i nudimo gostima radimo i sami. Tako da u tom pogledu ono što je karakteristično za program ili retreat koji bi dobio netko od naših gostiju, mi smo to ili prošli sami ili testirali na nama i jednostavno znamo na koji će način to funkcionirati ili na koje stvari treba obratiti malo više ili malo manje pažnju. Još jedna bitna stvar jeste i ta transformacija nekako unutrašnja, gdje jednom od znači biznis kao takav dosta konzumira ljude i kad govorimo o biznis svijetu i generalno preuzetništvu i slično prisutno je jako puno i stresa i sagorijevanja ili burnuta ili nekako preopterećenosti, nekoga to može da povede i u neku depresiju, nekoga može da povede u neku maničnost, znači razne su vrste, razni su un uz pojave bavljanja biznisom. Međutim, mislim da sam ja ovdje uspjela da nađem nekakav balans, da ja i dalje budem preuzetnica, ali da radim ono što volim. I to je ono što bih danas iz ove pozicije poručila svima ukoliko je moguće da se bavite iole makar djelić radnog vremena poslom koji volite, to čini jako veliku razliku za vaše mentalno, fizičko, psihofizičko zdravlje jer ja sam dolaskom na selo iako sam ja živjela malim gradovima kotri budva nisu sad nekakve vele gradovi, pa da mi kažemo kao ja sam otišla sad iz ne znam kolikog mjesta, ali sam se potpuno preselila u šumu. Znači bukvalno sam otišla u šumu i ta šuma je meni doprinijela ličnoj transformaciji, ja tu transformaciju dan danas živim, mislim da ona nije završena i da ona nekako će se uvijek nadograđivati, ali itekako nešto proradila u meni što me zapravo vuče i dalje kad svemu tome i što me je dovelo do toga da shvatim šta je suština postojanja na ovoj planeti bukvalna, a onda samim tim i da budem dobar domaćim gostu koji dođe i da ne dozvolim da me zapravo njihova konzumeristička biznis ili bilo kakva druga energija koja je možda nekad prepuna stresa, možda nekad prepuna nerazumijevanja po koleba u tom pogledu, nego da prostorno zadržite svoj mir, ali da tu uslugu odnosno proizvod nudite na način da ljudi mogu da shvate da je to za njih puno benefita. I onda je to jedan krug koji se onako stalno vrti i ja sa kolegama ne mogu da kažem da nismo imali ono kao neke goste koji su zahtjevniji pa nekad pukvamo ne znam, budete i pod stresom nakratko i nekako pitate se da li je nešto bilo do vas i slično, ali u principu onda nekako kad se spuste maske i kad se malo otopi taj led, ljudi se vrlo lako prilagođavaju i nekako uvijek dođemo na to da nađemo neki zajednički jezik.

SPEAKER_01 34:54

Meni je to ljepota bavljenja tim poslom i ja možda razmišljam o tome da možda trebala da dođem na ovaj svijet da se bavim nečim što bi se buvalno usmjeravalo na pomoć drugim ljudima i na nekakvo osjećavanje drugih ljudi jer nekako u tome se pronalazim, u tome se dobro osjeća i mislim da onda to i za business mora da bi gosti koji su gosti kampa zapravo došli i saznali za njegovo postoje potrebne su intenzivne aktivnosti u sferi marketinga, komunikacija, svega onoga što se u pozadini radi, što se konstantno radi jer je riječ o destinaciji odnosno lokaciji na koji se dolazi tristo šezdeset pet dana u godini a koliko to zapravo zahtijeva mnogo više da kažemo uključenosti u odnosu na sezonski turizam i u odnosu na sve ono što vidimo da kažemo u nekim talasima, u nekim ciklusima godišnjim itede dakle koliko je razlika u tome da se konstantno komunicira i da se konstantno nalaze i da se odgovara na sva ta pitanja koja su vjerujem itekako brojna i različita i kako ne odustati od svega toga u smislu ono kao preuzetnik, vjerujem da je svaki preuzetnik u nekom trenutku se zapitao da li je ovo zapravo to, ali je li toliko pozitivno koliko je toga što uvjerava zapravo da se ostaje na pravom putu.

SPEAKER_02 36:16

Ja mislim da je meni čak zapravo biznisima koji rade tristo šezdeset pet dana u godini čak lakše u odnosu na one koji rade sezonski u smislu komuniciranja jer to je nekakva konstanta imate neku konzistentnost ja inače taj stresni dio moga posla koji sam pominjala prije upravo je bio vezan za digitalni marketing i digitalni marketing u turizmu prvenstveno i tome sam posvetilo najveći dio svoje dosadašnje karijere uporedo sam osnivala i svoje preuzeće i radila na svemu tome ali zapravo sad polako se otklanjam od tog dijela i jednostavno taj digitalni marketing i sva znanja koja imam u njemu se trudim da primijenim na svom biznisu a da ne širim dodatni da ne dajem šansu sebi da budem pod dodatnim stresom tako što ću raditi za druge ljude iste te stvari. I mislim da sam tu imala jednu prednost znači u smislu komunikacije i u smislu brendiranja, u smislu promovisanja zato što sam odmah znala na koji način moj brand treba da zaživi na tržištu i šta on treba da komunicira. Meni nije teško da komuniciram cijele godine i nije mi zahtjevno jer to je nešto u čemu se ja lijepo osjećam što ja umijem da radim, rekla bih i što nekako mi pričinjava neko i zadovoljstvo s tim što definitivno preuzetnicima nije lako zato što ono kao prestao sam da radim za nekoga od devet do pet ali sad radim za sebe dvadeset četrdeset sedam tako da otprilike to tako izgleda jer mi smo obično i računovodje i knjigovođe i promoteri sopstanog biznisa i bavimo se administracijom i prijavljujemo se za konkurse i svašta nešto drugo tako da to jeste zahtjevno ali opet kažem kad je turistička industrija u pitanju mislim da je meni ja makar to tako doživljavamo, radila sam sa biznisima koji su samo sezonski, mislim da ta presija ljetnje sezone nabije jako veliku tenzičnost i onda zapravo mi u kratkom periodu treba da uradimo sve sad i odmah i imamo kao neke potrebe da sve mora, svaka kampanja, svaka lokacija, sve mora da bude sad i odmah i sve je nekako previše stresno, dok ovako imate kontinuitet i jednostavno idemo polako, target grupe su vrlo jasne, one se polako mijenjaju tokom godine, znači više digitalnih nomada u tom van sezonskom da ga tako nazovemo odnosno van ljetne turističke sezone, onda u ljetnoj turističkoj sezoni imamo putnike koji dolaze na kraći vremenski period, znači konzumiraju naše retreat programe, to je od tri do pet dana, nekad sedam zavisi, ali uglavnom to su te razlike koje postoje.

SPEAKER_01 38:45

Međutim, komunikacija, marketing, komunikacija je dosta slična jer mi i digitalne nomade koje privlačimo, privlačimo ih sa istim zapravo kapacitetom odnosno sa istom idejom i sa istom svrhom da bi oni shvatili da na toj lokaciji neće dobiti ne znam urbani covorking prostor i nekakvu blizinu supermarketa ili kafića gdje će uvijek će moći da u pu piju pivo nego da je to bukvalno u sred šume i da to treba ljudima kojima treba istinski reset i koji žele da nakon svog posla imaju potpuni miritišinu, povratak sebi zarazno razne aktivnosti ali ne one urbane aktivnosti na koje smo navikli u gradovima da u pitanju izvinjenski turizam koji traje tristo šezdeset pet dana u godini i da je proces donošenja odluka onako kako je objašnjeno zapravo odnosno proces planiranja mnogo manje stresan da kažemo više se obavlja po nekoj rutini odnosno mnogo mnogo više toga jednostavnije za planiranje vjerujem da će svima onima koji su donosioci odluka u biti i razlog više da razmišlja o Crnoj Gori kao destinaciji koja živi svih tristo šezdeset pet dana i da će sezonski turizam zapravo sve manje biti ono što karakteriše Crnu Goru na način na koji vidimo i na način na koji se čak i u strategijama konstantno ponavlja kao nešto protiv čega ne možemo a ovakav primjer zapravo pokazuje da možemo mnogo hvala na ovim porukama vjerujem da će stići do onih koji će odlučivati o nekim daljnjim pravcima razvoja crnogorskog turizma i vjerujem da su slušaoci kroz ovo sve saznali zapravo kakav turizam, Crna Gora može da ima koliko može biti koristan lokalnoj ekonomiji, koliko može biti dragocjen za poljoprivredu i koliko zapravo treba da budemo više povezani.

SPEAKER_02 40:28

Ja se nadam da je pomoglo, ja bih voljela da sam podstakla ljude iz turizma da razmišljaju o tome da treba imati biznise koji traju tristo šezdeset pet dana u godini i ne znam toliko bih toga još voljela da kažem ali naravno ne može se sve u jednoj emisiji u svakom slučaju zahvaljujem se puno na prilici i mislim da smo dosta toga uspjeli da kažemo i uvijek zadovoljstvo biti tvojnik hvala još jednom.