Jučer sam najavio ukratko o čemu ćemo govoriti nekoliko narednih dana, pa sam u toj najavi rekao da ćemo se baviti jednom izrekom majstora chana Sheng Yena. Kroz nekoliko predavanja bavit ćemo se značenjem te izreke i vidjeti na koji je način možemo povezati s vlastitim životom, kako je možemo iskoristiti u svom svakodnevnom životu, kako u susretu sa svakodnevnim životnim situacijama iskoristiti ono o čemu nam ta izreka govori.
Radi se o jednoj vrlo mudroj izreci, koja je ujedno izrazito pragmatična. Sročena je tako da ju možemo vrlo jednostavno i lako zapamtiti, a zatim i primijeniti u svom svakodnevnom životu. Radi se o četiri koraka u načinu kako se nositi s poteškoćama u životu. Radi se zapravo o koracima, koji nužno slijede jedan drugi. Izreka glasi: „suočiti se, prihvatiti, razriješiti ili odgovoriti, i na koncu- otpustiti“. U susretu s bilo kojom životnom poteškoćom, problemom kojega imamo, ovo su četiri koraka u načinu na koji bi se trebali ophoditi s problemom, a da pritom naučimo nešto o sebi, naučimo nešto o životu i istovremeno razriješimo problem. Dakle, to su četiri koraka. Još jednom ću ih ponoviti: suočiti se- to je prvi korak, prihvatiti – drugi, razriješiti ili odgovoriti na problem, i četvrti- otpustiti, ostaviti iza sebe.
Ti koraci su neodvojivi, oni naprosto slijede jedan drugoga i teško je o njima govoriti zasebno, izdvajajući ih iz cjeline. Večeras ću se zadržati samo na prvom koraku, a to je- suočavanje. Taj prvi korak, korak suočavanja, već time što je prvi, je izuzetno važan. Ako on izostane, teško da će se ostali koraci odviti ikakvim redoslijedom. Dakle, u susretu s bilo kojom životnom situacijom, onom koju doživljavamo teškom, najvažnije je prije svega suočiti se s njom.
Ali prije nego nastavim govoriti o suočavanju, treba razumjeti da se naš život sastoji od konstantne izmjene s jedne strane teških, često ih vidimo i nazivamo lošim, i lakih, ugodnih, dobrih situacija. U našim životima se neprestano izmjenjuju poteškoće s drugim okolnostima koje smatramo ili nazivamo sretnima. Mogli bismo reći da se sreća i nesreća u našim životima neprestano izmjenjuju. Postoje neka životna razdoblja koja su više u znaku ovih nesretnih okolnosti ili pak razdoblja sretnih okolnosti. Nema nekog naročitog pravila i reda u tom izmjenjivanju. Zašto? Zato što se zapravo radi o nečemu što se u budizmu naziva karmičkim uzvratima. Pojam karme ne znam trebam li posebno objašnjavati jer je na Zapadu riječ karma jedna od najpoznatijih sanskrtskih riječi i premda postoje različita shvaćanja karme u različitim indijskim duhovnim tradicijama, svako od nas otprilike zna na što se ta riječ odnosi. U budizmu se riječ karma odnosi na djelovanje, karma zapravo znači djelovanje, a djelovanje uvijek sa sobom nosi uzvrate. Ponekad trenutno rezultira uzvratima, a ponekad je potrebno puno vremena dok svi uzroci i uvjeti ne sazriju da bi neko djelo koje smo nekoć počinili dalo svoje plodove. Ti plodovi mogu pak biti povoljni ili nepovoljni po nas, ovisno o prirodi djela koje smo počinili. Za budizam je karakteristično da se učenje o karmi ne shvaća deterministički, kao nekakav oblik određenosti. Tako naši sadašnji životi nisu doista u potpunosti određeni našim prošlim djelima. Nisu u potpunosti određeni prošlim djelima jer mi sebe neprestano, iz jednog trenutka u drugi, stvaramo. Djelujući tako iz trenutka u trenutak mi zapravo oblikujemo sebe, oblikujemo svoj život, oblikujemo kvalitetu svog života. U tom oblikovanju, koje je najčešće nesvjesno, mi možemo nastavljati neke nama karakteristične obrasce, a postoji mogućnost da ih i mijenjamo. Drugim riječima, možemo perpetuirati neku vlastitu karmu koja nam je karakteristična ili možemo nastavljati neki određeni način oblikovanja sebe koji nam dolazi iz naše prošlosti, a možemo sebe početi oblikovati na nekakav nov i drugačiji način. Ono što je zapravo važno razumjeti jest da mi imamo tu slobodu da sebe oblikujemo ovako, ili, pak, onako. To oblikovanje može biti povoljno ili može biti nepovoljno, povezano je s našim dobrim djelima i povezano je s našim lošim djelima. Sva djela imaju svoje uzvrate i to je ono što se obično misli kad se govori o karmi, misli se na to da djelovanje vodi uzvratima. Kada govorimo o poteškoćama, o nekakvim nesretnim okolnostima u našim životima mislimo upravo na takve uzvrate. Zapravo, mogli bi reći da mi na neki način živimo u sjeni vlastitih uzvrata koji nisu ništa drugo doli plodovi djela počinjenih u prošlosti. To može biti bliska prošlost u kojoj još možemo povezati te plodove s onim što ih je uzrokovalo ili može biti neka daleka prošlost. U budizmu se govori i o prošlim životima, pa ponekad nismo u stanju povezati plodove s onim što je do njih dovelo.
Govoreći o poteškoćama u kontekstu ova četiri koraka ophođenja s njima, mislimo na zakon djelovanja i uzvrata koji slijedi to djelovanje. U susretu s uzvratima, u susretu s poteškoćama prva i vrlo važna stvar jest suočiti se s njima. Što zapravo znači suočiti se s nekom teškom situacijom u kojoj smo se našli, zatekli? Nemam na umu neku posebno teško situaciju. To mogu biti bilo kakve situacije koje doživljavamo s odbojnošću, koje nas čine neraspoloženima i nesretnima. Recimo, odsjednete u hotelu kao što je naš, pa se sretnete sa samim smještajem, nakon toga se sretnete s menijem i hranom, s kvalitetom hrane koja teško da će vas ostaviti ravnodušnima. Evo, to je uobičajena situacija koju možemo razmatrati u svjetlu ova četiri koraka o kojima govorimo. Što bi značilo suočiti se s tom situacijom? Suočiti se znači pristupiti nečemu otvorena uma, otvorena srca. Suočiti se znači suočiti se sa samim činjenicama u toj situaciji. Suočiti se, dakle, znači biti otvoren, znači doživjeti situaciju na otvoren način u kojem još uvijek ne zauzimamo nikakav poseban stav. Dozvoljavamo i sebi i toj situaciji neutralan odnos, odnos u kojem naprosto nastojimo doživjeti situaciju, a da se ne priklanjamo, da istog trena kada smo se s takvim nečim sreli ne reagiramo automatski, nesvjesno, uvjetovano... Naprosto, pristupamo situaciji s određenom radoznalošću, pristupamo sa znakom pitanja, ne priklanjamo se odmah odgovorima koji nam padaju na um u tom času. Suočiti se, zapravo znači dozvoliti sebi da jedno izvjesno vrijeme naprosto budemo u toj situaciji- eto, baš takvi- otvoreni, radoznali, nastojeći ju do kraja osvijestiti ili učiniti sebe svjesnima te situacije. Postati svjesnim onoga što su fakti koji čine tu situaciju. Drugačije bi to mogli opisati kao stanje u kojem zapravo ništa ne dodajemo tome čega smo u toj situaciji svjesni, niti tome nešto oduzimamo, naprosto nastojimo ju upiti onakvu kakva ona jest. Taj prvi korak je iznimno važan jer otvara jednu posve novu perspektivu u gledanju na situaciju u kojoj smo se našli. To nije samo nova perspektiva, to je i čitav niz tih novih mogućnosti koje ta nova perspektiva otvara. U suprotnom, nema tih mogućnosti, nema te nove perspektive. To se obično dogodi kada naš um u susretu s tom situacijom ostaje zatvoren i umjesto pitanja ima odmah instant odgovore što ta situacija jest i i da li je ona prihvatljiva ili neprihvatljiva. To je uobičajen način na koji naš um odgovara na situacije. Ono što je zapravo problem jest upravo to što u susretu s teškim situacijama um koji tako na njih odgovara će perpetuirati ili nastavljati taj nama svojstven odnos koji obično uspostavljamo, pa onda dozvati i emocionalnu reakciju koja ga prati, što znači i nekakav određeni doživljaj, sveukupan doživljaj te situacije. Zašto mi obično perpetuiramo, nastavljamo taj nekakav isti doživljaj sebe i situacije ako tako reagiramo? Zato što takvo reagiranje nam ne dozvoljava da prepoznamo te inače skrivene potencijale u toj situaciji, ne dozvoljava nam da vidimo mogućnosti koje se tu kriju. Ta perspektiva koja otkriva te mogućnosti za nas naprosto ostaje skrivena. I naš doživljaj te situacije s druge strane čini nam se stvarnim, odgovarajućim prije svega, istinitim, pravim i nema nikakvih sumnji po tom pitanju da li smo mi u pravu ili nismo u pravu. I naravno, takav pristup onda ne ostavlja mogućnost za nekakav rast, ne ostavlja mogućnost za nekakvo drugačije sagledavanje, ne ostavlja mogućnost za nekakvu stvarnu kvalitativnu promjenu u načinu na koji mi doživljavamo sebe i takve životne situacije s kojima se susrećemo. Drugim riječima, tako reagirajući ostajemo u tom zatvorenom krugu vlastitih doživljaja koji su nam poznati i po kojima mi poznajemo ili prepoznajemo sebe.
Sad sam spomenuo situaciju s hranom i smještajem, te okolnosti u kojima smo se našli ili zatekli, svi smo se zatekli u njima, nitko ih od nas nije u naprijed znao. Međutim, sve ovo drugo što mi ovdje radimo također u prvi plan, na neki način, stavlja tu potrebu za suočavanjem. Pa onda, ako uzmemo fizički trening kojem se mi ovdje svakodnevno izlažemo, to je također prilika da se suočimo sa svojim tijelom, da se suočimo sa sobom ako hoćete i naravno, da u tom susretu sa svojim tijelom, s tjelesnim vježbanjem možemo odgovoriti na taj nekakav doživljaj kojeg taj trening proizvodi. Možemo odgovoriti na nekakav reaktivan način, a možemo pristupiti potpuno drugačije. Možemo pristupiti otvorena uma, otvorena srca bez unaprijed stvorenih zaključaka, procjena, ocjena, pa onda i tog emocionalnog doživljaja koji prati takve zaključke. Možda vam se čini da puno toga što ovdje radite na treningu ne možete baš izvesti kako bi to možda trebalo ili kako mislite da bi trebalo i možete biti silno nezadovoljni zbog toga, možete biti nesretni zbog toga. Može vam se činiti da ste beskorisni, da vaše tijelo zapravo nije u stanju pratiti trening ili ne znam što vam sve može padati na pamet. Ali sve takve procjene i ocjene uvijek prati taj negativan osjećaj. Takva procjena i takav negativan osjećaj kreiraju jednu atmosferu, atmosferu koja vam oduzima snagu, koja oduzima energiju i naravno atmosferu koja vam oduzima sposobnost da uvidite tu drugu perspektivu, taj drugačiji način doživljaja sebe, vlastitog tijela, treninga i onoga čemu trening vodi. Dakle, i u vježbanju je jako važno zapravo uspostaviti i njegovati taj um otvorenosti, spremnosti da se suočimo sa sobom, svojim tijelom, s njegovim stanjem, bez da odmah donosimo nekakve definitivne i konačne zaključke o tome kakvo je to stanje, bez potrebe da se odmah određujemo prema njemu, naprosto zadržati taj um otvorenosti. Ako nešto ne možemo napraviti- ne možemo to napraviti, zašto bi to nužno trebalo rezultirati nekakvim negativnim osjećajem, pa onda možda i zapadanjem u općenitu atmosferu unutarnjeg nezadovoljstva sa sobom i svijetom oko sebe. Nadam se da uviđate koliko je važan taj otvoren, nepristran doživljaj situacija s kojima se susrećemo, koliko je zapravo važno suočavanje s onim što jest bez procjenjivanja, uspoređivanja i svega onoga što inače naš um odmah automatski i nesvjesno radi u takvoj situaciji. Zadržati taj otvoren um koji je znatiželjan i koji ne pristupa onome čega je svjestan apriori iz nekih pozicija: „to mi se sviđa“ ili „to mi se ne sviđa“,“ to želim“ ili „to ne želim“, „ to je dobro“ ili „to nije dobro“, nego ostavlja stvar otvorenom. Ono što je, naravno, još prisutno u tom suočavanju jest određena doza hrabrosti koju treba imati. Treba imati hrabrosti suočiti se s onim što jest, s onim što je tu, ne priklanjajući se odmah nekakvim uvriježenim mišljenjima o tome, a onda niti s osjećajima koji ta mišljenja prate. Za to je potrebno hrabrosti jer ulazimo u nepoznat teren i kada god to činimo treba nam određena hrabrost. Istovremeno mora postojati i istraživački duh, ta želja da saznamo, ta želja da ispitamo. Ako imamo takav otvoren um, želju za istraživanjem, ispitivanjem i ako smo dovoljno hrabri da uđemo u taj proces onda se pred nama čitav jedan novi svijet počinje otkrivati. Vidjevši svijet u ponešto drugačijem i novom svjetlu i sebe počinjemo vidjeti u drugačijem i novom svjetlu. To je zapravo način na koji se razvija naša duhovna praksa. Ne možemo doista govoriti o razvoju ukoliko smo u potpunosti određeni nekim obrascima koji su nama karakteristični jer onda zapravo jedino što činimo jest da ponavljamo svoju staru karmu.
Ovdje zapravo govorimo o tome da u susretu s poteškoćama te poteškoće ne moraju nužno u nama izazvati jad. Dapače, one mogu postati sredstvo koje će nam pomoći da dublje razumijemo sebe, dublje razumijemo svijet u kojem živimo i da kroz to dublje razumijevanje nadiđemo te poteškoće ili poteškoće uopće, vidjevši ih na jedan drugačiji način od onoga kako smo ih prije vidjeli. Iz svih ovih razloga taj prvi korak kojeg smo nazvali- suočiti se, to suočavanje koje obilježava taj prvi korak, je iznimno važno. Da sažmem ukratko, rekli smo da suočiti se znači imati otvoren um ili otvoreno srce u susretu s nekakvim novim okolnostima ili bilo kojom situacijom. Dakle, otvoren um u kojem postoji znatiželja, um u kojem postoji hrabrost da istražujemo ono što nam je do sada bilo nepoznato.
Spomenuo sam vježbanje kao primjer, ali i meditacija je također primjer kod kojeg je jako vidljiva potreba za otvorenim umom. Kada sjednemo u meditaciju upravo ulazimo u taj proces suočavanja sa sobom i to suočavanje treba imati iste te kvalitete: otvorenost, hrabrost, znatiželju.