Drugo predavanje iz serije javnih predavanja na temu Četiri koraka u rješavanju problema učitelja Žarka Anričevića održano na Seminaru zenyoge i meditacije u Jelsi 2015. godine.
......
Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.
Drugo predavanje iz serije javnih predavanja na temu Četiri koraka u rješavanju problema učitelja Žarka Anričevića održano na Seminaru zenyoge i meditacije u Jelsi 2015. godine.
......
Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.
Jučer smo započeli s izrekom koja govori o četiri koraka u ophođenju s problemima, poteškoćama ili s nepovoljnim životnim situacijama, nepovoljnim okolnostima. Rekao sam da je prvi korak u tom ophođenju- suočavanje. Dakle, suočiti se s nekom nepovoljnom situacijom. Drugi korak je prihvatiti tu situaciju. Treći korak se odnosi na djelovanje, činimo nešto po tom pitanju, odgovaramo na tu situaciju. Četvri korak je otpuštanje, ostavljamo ju iza sebe, ne mislimo više o njoj.
Jučer smo govorili o ovom prvom koraku, o suočavanju. Prije nego smo se počeli baviti značenjem suočavanja govorili smo o životnim situacijama općenito, kao karmičkim uzvratima. O karmičkim uzvratima koji mogu biti povoljni, nepovoljni, ugodni, neugodni, dobri, loši... Neću se sada opet vraćati na objašnjavanje samog zakona karme, ili karma vipake, već ću nastaviti o onom drugom koraku, koji se odnosi na prihvaćanje situacije. Govoreći o suočavanju rekao sam da je silno važno u tom susretu s nekom situacijom opustiti se, imati otvoreni um ili otvoreno srce, ako hoćete, i naprosto, imati određenu dozu radoznalosti ili hrabrosti ne bi li vidjeli što ta situacija doista jest, što su fakti koji tu situaciju čine. Naime, gotovo trenutačno u susretu s nekom situacijom naš um ju interpretira, nešto dodaje, oduzima, boja ju, svrstava, klasificira, određuje se prema njoj. To je često nesvjestan proces na koncu kojeg se nama čini da smo se suočili s nekom situacijom i da je ona baš takva kakva se nama čini da jest. Pri tom nam obično promiče čitav taj proces u kojem smo maksimalno subjektivizirali tu situaciju. Dakle, suočiti se s nekom situacijom znači doživjeti ju otvorena uma i sa znakom pitanja. To znači doista htjeti vidjeti što ta situacija jest, što ju doista čini, što su fakti koji tu situaciju čine. Vidjeti je mimo svega onoga što bi mi bili skloni odmah joj pripisati, objasniti ju i onda se odrediti prema njoj. Dakle, ostati otvoren i htjeti ju ispitati. Ta je radoznalost, ali isto tako i hrabrost, potrebna kada govorimo o suočavanju. Hrabrost, jer je često lakše pribjeći već gotovim odgovorima nego htjeti doista vidjeti što se nalazi pred nama u danom trenutku. To je suočavanje. Ono nam omogućuje da se sama situacija predstavi nama. Suočiti se znači dozvoliti situaciji da nam se predstavi, umjesto da ju mi interpretiramo u skladu sa svojim iskustvom i znanjem, cijelim onim teretom koji često unosimo u svoje situacije.
Kada nekoj situaciji na takav način pristupimo naš slijedeći korak jest prihvaćanje. Suočiti se još ne znači prihvatiti, suočiti se znači biti otvoren, jasno vidjeti što to uopće jest, a tek onda u narednom koraku tu situaciju trebamo prihvatiti. Što znači da tu situaciju prihvaćamo? To prije svega znači da nećemo pribjeći svim defanzivnim ili obrambenim mehanizmima, koji vrlo često nesvjesno djeluju u takvim situacijama. Siguran sam da su nam svima poznati ti mehanizmi. Jedan od njih je poricanje, poričemo da se tako nešto uopće događa, iako je pred nama. Drugi poriv koji se također često događa je bježanje od situacije, okretanje od te situacije. To su uobičajene strategije koje su na djelu u susretu s neugodom, s neugodnim situacijama. Vratit ćemo se malo kasnije tim strategijama. Sada idemo vidjeti što to doista znači- prihvatiti situaciju. Ako ne pribjegnemo niti jednoj od ovih spomenutih strategija, prihvatiti situaciju znači prihvatiti ju s razumijevanjem. Prihvatiti ju kao određeni karmički uzvrat, prihvatiti ju kao ono od čega se naša trenutna stvarnost sastoji i vidjeti ju kao posljedicu našeg vlastitog djelovanja, znanog ili neznanog, iz bliže ili dalje prošlosti. Sve situacije s kojima se srećemo, na neki način, jesu posljedice našeg djelovanja u prošlosti. To je to naročito razumijevanje u svijetlu kojega se susrećemo s nekom situacijom ili bolje rečeno, u svjetlu kojega mi tu situaciju prihvaćamo. Prihvaćamo je razumijevajući da nam ta situacija nije nametnuta, a ne kao da nema veze s nama ili se događa zbog neke više sile ili smo djelovanjem drugih dovedeni u nepovoljnu situaciju. To je također jedan od onih obrazaca koje smo prije spomenuli: za svoje poteškoće počinjemo optuživati druge i ne vidimo da svaka situacija u kojoj se nalazimo i te kako ima veze s nama. Prihvatiti situaciju znači u tom času prihvatiti ju kao posljedicu i uistinu povezanu s nama samima. Ono što nas vezuje uz tu situaciju jest činjenica da su okolnosti u stvari dozrijevanje plodova naših vlastitih djela iz prošlosti. To je silno koristan način koji nam omogućuje da preuzmemo odgovornost. To prihvaćanje jest istovremeno i znak preuzimanja odgovornosti za tu situaciju. Ako je se odričemo, ako se odričemo odgovornosti, misleći da su odgovorni drugi, naravno da se onda tom situacijom nećemo baviti na nekakav smislen i koristan način. Smatrat ćemo da je to stvar nekih drugih ljudi, da to nema veze s nama. To je na djelu ona spomenuta strategija poricanja. Međutim, vidjeti situaciju u kojoj se nalazimo, koje smo dio, kao svoju je, zapravo, vrlo mudro i nadasve korisno. Preuzeti odgovornost za tu situaciju je u stvari jako, jako važno jer nas to stavlja u aktivnu ulogu.
Vratimo se na trenutak ovim strategijama- poricanja i bježanja od bolnih iskustava, od teških situacija. Rekli smo da je to česta pojava i da su to duboko usađeni mehanizmi kojih nismo svjesni, a koji su na djelu pri susretanju s takvim situacijama. Osvrnimo se malo na taj mehanizam poricanja. Vrlo često u susretu s nekakvom neugodom ljudi su skloni poreći da se tako nešto događa. Recimo, pesimisti najčešće poriču bilo kakvu mogućnost da se dogodi nešto dobro. Obrnuto, optimisti poriču mogućnost da se nešto loše dogodi. Nadalje, obično ljudi koji imaju nekakav problem, recimo s alkoholom ili drogama, često će poricati da su oni ovisnici i da je to stanje u kojem se oni nalaze problematično stanje. „Ma, ne“, reći će, „ja ne pijem previše…tu i tamo.., a to nije problem“. Neće sebe svrstati u tu kategoriju koja se smatra problematičnom, poricat će stvarno stanje u kojem se nalaze. Također, u slučaju obolijevanja od neke bolesti, ljudi su i tada skloni poricati činjenično stanje iako je medicinski potvrđeno. Skloni su reći ili misliti: „Ne, nije meni ništa, sve će biti u redu…“ ili se na sličan način ophoditi s tom situacijom. Naprosto, sve te situacije su toliko bolne i teške da je lakše misliti o njima kao da ne postoje, kao da nisu prisutne. Lakše je misliti da one nemaju veze s nama, da se to događa nekom drugom, a ne nama.
Postoji čuvena priča u budističkoj tradiciji iz vremena Buddhe Sakyamunija, a to je priča o ženi po imenu Kisagotama. Ona je bila žena bogatog trgovca i imali su dijete, a zatim se dogodilo da je to malo dijete umrlo. Taj događaj je ženu toliko duboko potresao da ona naprosto nije mogla prihvatiti smrt svog djeteta. Ni na koji način nije mogla prihvatiti činjenicu da je dijete umrlo. Priča kaže da je hodala s mrtvim djetetom u naručju unaokolo tražeći načina da ga vrati u život. Idući unaokolo i raspitujući se kod ljudi što bi mogla učiniti kako bi vratila život svom djetetu, srela je jednog starijeg čovjeka koji joj je rekao da ide posjetiti Buddhu. Kad je saznala gdje Buddha boravi, otišla je do njega s mrtvim djetetom u naručju i rekla mu je kako je čula od ljudi da jedino on, Buddha, može vratiti život njenom djetetu. Pitala ga je može li vratiti život njenom djetetu. Buddha je rekao: „Mogu, ako mi doneseš sjeme gorušice iz one kuće u kojoj nitko nikad nije umro“. Žena je krenula od kuće do kuće tražiti tko ima sjeme gorušice i premda ga je bilo u svakoj kući, nije mogla pronaći kuću u kojoj nitko nije umro. I tako je išla od kuće do kuće, u svakoj bi pitala, osim da li imaju sjeme, da li je to kuća u kojoj nitko nije umro. Ukućani bi joj tada ispričali o svim smrtima koje su se dogodile i to ne samo onim prirodnim redoslijedom kada stariji umiru prije mlađih, nego i obrnuto. I u susretu s tom činjenicom da je smrt zapravo sastavni dio života ona je u jednom trenutku došla u stanje u kojem je počela shvaćati da je i smrt njenog djeteta činjenica. To što se dogodilo njoj, njenom djetetu, nije nešto što se isključivo njima dogodilo, mnogi drugi su proživjeli takvo ili slično iskustvo. To joj je pomoglo da prihvati smrt svog djeteta. Ona se zatim vratila Buddhi i priča nam kaže da je prihvativši smrt svog djeteta i počela je drugačije razmišljati o sebi, životu i o smrti. Započela je prakticirati, postala je Buddhina učenica i nakon nekog vremena postigla probuđenje, oslobodivši se patnje i kruga rađanja i umiranja.
Prihvaćanje je izuzetno važan korak. Moći prihvatiti situaciju u kojoj se nalazimo razumijevajući je na jedan određeni način- kao posljedicu vlastitih prošlih djela, ali i kao posljedicu čitavog niza uzroka i uvjeta koji u jednom trenutku tu situaciju čine takvom kakva ona jest. Dakle, posljedicu uzroka i uvjeta koji se neprestano mijenjaju i koji čine da se ta situacija i nadalje mijenja. Vidjeti sebe dijelom te situacije i preuzeti odgovornost za sebe jest prihvaćanje, koje predstavlja drugi korak nakon suočavanja. Spomenuo sam i drugi obrambeni mehanizam- bijeg od situacije. To nije poricanje, onaj tko bježi od situacije ne poriče da ta situacija postoji. Ona jest tu, ona je jako neugodna i čini nam se mogućim izbjeći ju, naprosto ignorirati je ili pobjeći od nje. Ponekad ljudi misle da fizički mogu pobjeći od takvih situacija, ponekad to i čine, ali najčešće je taj bijeg mentalne prirode. Ne mislimo o nečem što je problem, bavimo s nečim što se čini potpuno nepovezano s tim istim problemom. Na taj način vjerujemo da će problem nestati, zaboravljajući ga ili nastojeći ga zaboraviti. Ulažemo svu svoju energiju ne u rješavanje problema, nego u nešto što nema nikakve veze s tim problemom. Čini nam se da ako nam problem nije u fokusu da će on nestati. Činjenica je da problemi nestaju jedino onda kada ih riješimo ili onda ako uspostavimo pravi odnos spram njih i ako ih razumijemo, ako razumijemo što oni doista jesu. Ignorirati ih i bježati od njih je zapravo loša strategija. Ona je i neučinkovita jer ne možemo doista pobjeći od nekih problema. Osim toga, ostavlja i nam lažan osjećaj sigurnosti koji nije stvaran, nema stvarno uporište. Ima ljudi koji stalno mijenjaju posao zato što ne mogu izaći na kraj s nekim ljudima s kojima rade. Onda vjeruju da ako se prebace u nekakav drugi kolektiv, nekakvu drugi radnu sredinu, da će tamo naići na drugačije ljude i da će im biti bolje i lakše. To ne isključuje činjenicu da doista na nekom mjestu mogu postojati ljudi koji su zaista problematični i koji vam mogu zagorčati život, dok na drugom mjestu ne mora biti takvih ljudi. Ono što treba znati jest da mi ne možemo uvijek birati situacije s kojima ćemo se sretati, međutim ono što sigurno možemo je promijeniti svoj odnos prema njima, promijeniti način na koji reagiramo, na koji se ophodimo s tim situacijama. Ovdje je o tome riječ. To ne isključuje nužnost da ponekad izvana mijenjamo situaciju. To je također jedan od načina, time ćemo se baviti kad budemo govorili o trećem koraku kako situaciju razriješiti, kako ju možemo popraviti, kako ju možemo unaprijediti. Ono gdje problem doista leži jesu načini kako se ophodimo u takvim situacijama, to su naše reakcije. To je ono što treba duboko razumjeti i to je ono što treba moći promijeniti.
Dakle, prihvaćanje… Prvo suočavanje, a zatim prihvaćanje. Dva vrlo važna koraka koja otvaraju bitno drugačiju perspektivu i daju nam mogućnost da sagledamo problem u drugačijem svjetlu koje će nam ukazati na čitav niz različitih mogućnosti i rješenja, a koja iz one prve reaktivne perspektive nismo mogli niti naslutiti da postoje. Vidjevši sve druge mogućnosti možemo se lakše odlučiti za neku od njih i promijeniti situaciju. Promijenivši odnos prema situaciji zapravo mijenjamo situaciju, mijenjamo sebe, mijenjamo druge.