Treće predavanje iz serije javnih predavanja na temu Četiri koraka u rješavanju problema učitelja Žarka Anričevića održano na Seminaru zenyoge i meditacije u Jelsi 2015. godine.
......
Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.
Treće predavanje iz serije javnih predavanja na temu Četiri koraka u rješavanju problema učitelja Žarka Anričevića održano na Seminaru zenyoge i meditacije u Jelsi 2015. godine.
......
Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.
Na prethodna dva predavanja govorili smo o važnosti suočavanja, pa zatim prihvaćanja, a danas ćemo govoriti o tome kako bi trebao izgledati odgovor na neku problematičnu situaciju, kakva god ona bila. Mnogi su vjerojatno čekali baš ovo treće predavanje misleći da ona dva koja mu prethode nisu naročito važna. Duboko je ukorijenjena u nama ta želja da odmah zgrabimo ono što je po našem mišljenju rješenje situacije, a sve drugo zaboravimo. Problemi jesu vrlo često problemi upravo zbog takvog našeg pristupa. Više puta sam ponovio da su ovi koraci izuzetno važni i da ih je zapravo važno upravo tim redom slijediti. Stoga, ispravno odgovoriti na neki problem ili razriješiti neki problem, nije moguće ako izostanu ova dva prethodna koraka. Svi su ovi koraci redom sastavni dio rješenja problema. Upravo čineći ih, malo po malo, dolazimo do ovoga što jest razrješenje, odnosno iznalazimo odgovarajući, pravi, odgovor na neku situaciju. Ne postoji, doista, nekakav magičan, uvijek isti ključ kojim možemo razrješavati raznorazne situacije. Rješenje se obično nalazi u samom problemu ako mu znamo ispravno pristupiti. Ovi koraci opisuju ispravan pristup koji nam tu situaciju otkriva u drugačijem svjetlu unutar kojega onda nalazimo i rješenje. Vratit ću se na trenutak na prethodna dva predavanja. Dakle, kad u susretu s negativnošću, na tu negativnost odgovorimo negativno, onda, zapravo, sijemo isto ono sjeme iz kojega je ta negativnost i niknula. Čineći to ništa ne mijenjamo, odnosno, samo perpetuiramo istu karmu. Negativnim odgovorom na negativnu situaciju učinili smo sve za daljnje nastavljanje i ponavljanje negativnih situacija u našem životu, još smo se i učvrstili u istom takvom negativnom odgovoru. To je ono što definira naš život, takvi naši odgovori definiraju naš život. Ovdje, pak, govorimo o sasvim nečem drugom, govorimo o tome da u susretu s negativnošću, u susretu s nekakvim teškim situacijama, bolnim situacijama, poteškoćama, imamo priliku promijeniti način na koji se prema tim situacijama odnosimo i učiniti da nadalje takve situacije za nas prestaju biti teške ili onoliko teške koliko su to do tada bile. To znači mijenjati tijek vlastitog života, mijenjati kvalitetu vlastitog života ili sijati neko drugo sjeme koje nam daje neke druge plodove. Dakle, u tom procesu suočiti se sa situacijom i prihvatiti tu istu situaciju jest nešto što nam omogućuje bitno drugačiji pogled, a zatim i shvaćanje onoga što se doista zbiva. A onda se u tom bitno drugačijem shvaćanju i odgovor na takvu situaciju obično sam predstavi ili ukaže. Rekli smo da nas suočavanje i prihvaćanje oslobađa one naše uvjetovane reakcije, a to je bježanje ili poricanje. To bježanje i poricanje su zapravo osobine naše egocentričnosti. Kada nema tog egocentričnog pristupa u suočavanju, u susretu s problemom, onda problem vidimo na jedan bitno drugačiji način. Ne vidimo ga više iz uske, osobne perspektive koja nas tjera na onaj naš unaprijed definirani odgovor. Kada nema te perspektive možemo jasno vidjeti što su činjenice u toj nekoj danoj situaciji, možemo jasno vidjeti što je najbolje što možemo učiniti, tako da to što ćemo učiniti bude i na našu korist i na korist svih onih koji sudjeluju u toj situaciji.
Govoreći o odgovoru kao trećem koraku, onda se taj odgovor temelji, ili bi se trebao temeljiti, na dvije kvalitete: jedna je mudrost, a druga suosjećanje. Suočiti se i prihvatiti znači doći u poziciju iz koje možemo djelovati, doći u poziciju u kojoj će se naše djelovanje temeljiti na ove dvije kvalitete- na mudrosti i suosjećanju. Mudrost ovdje znači slobodu od tog uvjetovanog načina reagiranja, a suosjećanje znači sposobnost da onom drugom u toj situaciji također pomognemo rješavajući je. Možda ne nazirete rješenje u ovoj priči o odgovoru, možda ne vidite rješenje u ovom opisu koji sam vam sada dao, no zapravo ono se zaista nalazi u prisutnosti ove dvije kvalitete, kvalitete mudrosti i suosjećanja.
Dat ću jedan primjer koji će vas moguće još više udaljiti od rješenja. Pada mi na pamet jedna priča koja dolazi iz japanske zen tradicije. Nisam siguran radi li se o Hakuinu ili nekom drugom japanskom zen učitelju, ali priča govori o tome kako je taj zen učitelj, recimo da je to bio Hakuin, jedne prekrasne ljetne večeri sjedio na verandi, ispijao čaj i divio se punom mjesecu. Sjedeći tako na verandi i promatrajući puni mjesec u prelijepoj ljetnoj noći, odjednom je iza sebe u kući začuo šumove. Zanimalo ga je što se to tamo događa, ustao je, ušao u kuću i zatekao lopova. Vidio je čovjeka koji nešto pretražuje po njegovoj kući, a čovjek se, kad je ugledao Hakuina uplašio i htio pobjeći. Hakuin ga je tada upitao: „Jesi li uzeo sve što ti treba? Jel' ti treba još nešto, mogu li ti ja pomoći nekako?“ Čovjek zbunjen izjuri i ode i Hakuin se opet vrati na verandu, sjedne i pogledavši mjesec, pomisli : „Ah, kako bi bilo lijepo da mu mogu ovo dati, ovo što ja sada vidim i doživljavam…“ To je bilo neizmjerno više nego što je lopov uzeo u njegovoj kolibi. Nakon nekoliko mjeseci tog su čovjeka opet uhvatili u nekoj krađi i priveli su ga sudu, a Hakuina su pozvali kao svjedoka na suđenju. Kad su ga upitali da li je taj čovjek krao kod njega, da li mu je nešto ukrao, Hakuin je rekao da nije, da nije ništa ukrao, jer mu je sve što je ponio iz njegove kuće on sam dao. Obzirom na ugled koji je učitelj Hakuin uživao, sudac je pod dojmom tih njegovih riječi oslobodio tog čovjeka. Čovjek je u času kada je Hakuin rekao da on kod njega ništa nije krao, dapače, da mu je on dao, ponudio sve što ima, doživio nevjerojatnu transformaciju. Priča nam dalje kazuje da se prestao baviti poslom kojim se do tada bavio, postao praktičar zena i počeo učiti od Hakuina. Nisam baš siguran da možete tako postupiti sa svakim koji vam dođe u kuću, ali ono što je ovdje vrijedno i važno za zamijetiti jest to načelo u Hakuinovom postupku. Tu vidimo mudrost i suosjećanje. Mudrost i suosjećanje Hakuina su bili toliko snažni da su imali moć transformiranja druge osobe, a da pritom ništa posebno nije napravio. Ta mudrost i to suosjećanje su bili mogući upravo zato što se Hakuin, ili zen majstor koji god bio, nije ophodio s poteškoćama, neugodnostima, teškim situacijama na onaj uobičajeni reaktivan način. Nije se ophodio tako jer je situacijama pristupao mirna i otvorena uma, a pristupajući mirna i otvorena uma mogao ih je sagledati puno dublje. Sagledavajući ih dublje nije imao na umu samo svoj osobni interes, razmišljajući da li je netko njemu sada tu nešto ukrao, nije u tom času razmišljao o svom gubitku. Da su ga takve misli morile, on bi vjerojatno napao provalnika i ušao u konflikt s njim i pitanje je što bi se dalje dogodilo. On u tom času nije imao na umu svoj osobni dobitak i gubitak, nego je sagledao širu sliku. Vidio je čovjeka i njegov jad koji ga je natjerao na krađu, ali ga nije tretirao kao lopova, kao negativca ili kao lošeg čovjeka, nego mu je pristupio posve drugačije. I upravo taj drugačiji pristup imao je nevjerojatnu moć da tog čovjeka kasnije transformira, promijeni u potpunosti. Postoji dosta priča u budističkoj tradiciji koje nam govore o unutarnjoj transformaciji koju ti, takozvani, negativci doživljavaju u susretu s bitno drugačijim pristupom od strane drugih ljudi. Postavlja se nadalje pitanje da li su ljudi takvi prema nama zato što smo mi prema njima takvi kakvi jesmo? Recimo, kada nas netko verbalno napadne, optužuje nas ili nas kudi, kada nas kritizira, zašto je naša reakcija obično takva kakva jest? Naime, koliki je zapravo udio nas samih u tome što mi takve napade na sebe doživljavamo onako kako ih doživljavamo? U kolikoj mjeri su za to odgovorni naši već unaprijed definirani stavovi o tome kako bi se ljudi trebali ponašati ili kako klasificiramo određeno ponašanje, kako ga negdje svrstavamo, smještamo? Sad ću se ovdje opet vratiti na ono suočavanje.. Svrha tog suočavanja o kojem smo prvi dan govorili jest upravo u tome, upravo u pražnjenju svih tih osobnih stavova, gledišta spram onoga s čim se susrećemo, da bi to doživjeli onakvim kako to jest u tom času, da bi to vidjeli, ne kroz tu prizmu vlastitog iskustva i vlastitih gledišta, već naprosto u onom svjetlu u kojem nam se to isto prikazuje. Kad tako doživljavamo neku situaciju onda je doživljavamo puno dublje, onda ne zastajemo samo na vanjskoj manifestaciji, što je netko rekao, što je netko učinio, već imamo sposobnost vidjeti otkud dolazi ono što je netko rekao, otkud dolazi ono što je netko učinio. Ako se zaustavimo samo na činovima, onda ih je lako klasificirati kao negativne, a onda nadalje osobu definiramo kao negativnu i tada smo zamrznuli taj prostor, oduzeli ga toj osobi, tim osobama i samome sebi. Tu više nema nikakvog manevarskog prostora da se nešto promijeni, napravi i učini. Ali kada vidimo dublje onda zapravo otvaramo taj prostor i otvarajući ga otvara se čitav niz različitih mogućnosti za nekakva djelovanja koja će biti ljekovita, razrješavajuća na pozitivan način. Ako to izostane onda nam preostaje samo gruba konfrontacija, koja će nadalje samo opet perpetuirati sebe, ili bijeg, a ni jedno ni drugo nije doista rješenje. Ta sposobnost da vidimo iza onoga što se pojavljuje, sposobnost da stvorimo prostor gdje se čini da ga nema, jest zapravo mudrost. Kad vidimo što se tamo doista nalazi onda u nama ne može niknuti ništa drugo doli suosjećanje. A mudrost i suosjećanje zajedno, uvijek nam nude neko pravo rješenje koje će biti na korist svima, baš kao što je uostalom bio slučaj i u ovoj priči koju sam maločas ispričao.
Treći korak u ophođenju s nekom problematičnom situacijom je onaj aktivni korak, ova prva dva su više vezana uz našu unutarnju aktivnost, a ovaj treći korak je aktivno djelovanje na vani. Treći korak stavlja nas u poziciju u kojoj ćemo nešto učiniti što je različito od onog što mi inače činimo, različito jer nije reaktivno, nije nesvjesno, već jasno korespondira sa situacijom u kojoj se nalazimo. To je odgovor, a ne reakcija. Korespondirajući sa situacijom onakvom kakva ona jest, on ima u sebi taj potencijal da bude ljekovito i jest ljekovito za razliku od reakcije. Reakcija je kad odgovaramo nesvjesno, kad na negativnost odgovaramo negativnošću bez razumijevanja što se doista krije iza. Reagirajući nesvjesno spektar mogućnosti da djelujemo na različite načine je ograničen, a kada pristupamo situaciji i djelujemo ovako kako smo je dosada opisivali, onda u tom djelovanju imamo neusporedivo veći izbor što i kako učiniti u danom trenutku. Neke situacije iziskuju nedjelovanje. To znači da odgovor ne mora uvijek biti nekakva uočljiva vanjska aktivnost. Ponekad, ako stvar dobro razumijemo i ako smo je dobro i duboko sagledali, možemo zaključiti da je to situacija u kojoj ništa ne treba učiniti, a da li nešto treba učiniti ili ne, ovisit će o dubini našeg sagledavanja neke određene situacije. Ima još jedan zanimljiva stvar. Naime, kad sam spomenuo taj problem nas samih i onoga koliko mi doprinosimo da neka situacija bude ovakva ili onakva, onda sam zapravo mislio na još jednu stvar: suočavajući se s nekakvom negativnošću koja dolazi od strane drugih, a usmjerena je prema nama i kada ju kontempliramo otvorena uma onda zapravo prestaje ta podjela na nas i druge. Kontempliramo prirodu nekog djelovanja koji u tom času nema predznaka da to je nešto što drugi rade nama. Nema drugih i nas, postoji naprosto vrsta djelovanja koju kontempliramo. Ta sloboda od te podjele na nas i druge u tom času je sloboda koja nam pomaže da to isto djelovanje sagledamo u njegovoj pravoj prirodi i to nam pomaže da naš odgovor bude primjeren.
Ali možemo se vratiti nekim konkretnim primjerima koji nisu vezani uz odnose, nisu vezani uz nas i druge. Recimo, kada sjedite u meditaciji može vas tijelo jako boljeti i to može biti neugodna situacija. Kako ćemo se prema njoj ili s njom ophoditi, da li ćemo na tu, nazovimo je negativnost, odgovoriti negativnošću ili ćemo prvo suočiti se s tim stanjem, prihvatiti ga, dublje ga razumjeti i pristupiti mu na način koji će to stanje promijeniti, transformirati u nešto drugo? Govoreći o bolovima u tijelu jutros sam rekao da je opuštenost lijek za većinu tih tjelesnih tegoba koje osjećate u meditaciji. Opustiti se zapravo znači prihvatiti, opustiti se znači ne suprotstavljati se, ne ući u opoziciju spram onoga što se u tijelu događa. Ulazak u opoziciju i suprotstavljanje samo zaoštravaju situaciju i čini da ona traje dulje. Kao što takvu tjelesnu, fizičku situaciju, u meditaciji trebamo prigrliti umjesto da joj se suprotstavimo i na taj način je promijeniti, transformirati, isto tako u međuljudskim odnosima bi trebalo imati snage da te situacije neki način prigrlimo i kroz drugačiji odnos pomognemo da dođe do transformacije, da dođe do promjene. U razmatranju da su ljudi prema nama takvi zato što smo mi prema njima nekakvi, sasvim sigurno ima jako puno istine i to se baš tako nekako i događa. Ustvari silno zanimljivo pitanje je da li će ljudi nastaviti se ponašati prema nama onako kako se ponašaju, ako mi svoje ponašanje prema njima promijenimo. To je zapravo izvrstan i vrijedan eksperiment. Ako imate problem s nekim ljudima pokušajte ga primijeniti, pokušajte sprovesti taj eksperiment- pokušajte biti drugačiji. Pokušajte sagledati gdje su uzroci nekog ponašanja kod tih ljudi, gdje se kriju uzroci. Nemojte ih doživljavati samo onako površno i vanjski kroz određena djela ili riječi koja oni čine i izgovaraju. Sve te negativnosti koje od drugih doživljavamo dolaze iz njihovog jada, a ne iz stabilnosti i unutarnje snage nego iz jada. I ako smo kadri doprijeti do toga i pomoći im da se oslobode tog jada, onda smo stvorili sve preduvjete za unutarnju promjenu i transformaciju. Ne možemo nikada mijenjati druge ako sebe ne mijenjamo, upravo zato je to silno vrijedan eksperiment. U tom eksperimentu ne eksperimentiramo s drugima, već sa sobom, istražujući do koje mjere to može pomoći i nama i drugima, ne praveći razliku pritom.
Ovi koraci o kojima ovdje govorimo su zapravo koraci koje u tom eksperimentu možemo primijeniti i koji opisuju kako ga provesti. Slijedeći ih, oni nas oslobađaju od te naše egocentrične, uske, male perspektive u kojoj nema puno rješenja i otvaraju nas većoj i široj slici u kojoj ima jako puno rješenja.