Nenasilje i miroljubivost, usprkos svemu

Svijet u kojem živimo kao da je u začaranom krugu sukoba, podjela i boli. Zatrpani vijestima o nasilju i nepravdi lako se osjetitimo nemoćnima i podlegnemo mišljenju da su miroljubivost i nenasilje nedostižni ideali.

Budistički redovnik, učitelj i mirovni aktivist Thich Nhat Hanh pozivao je na dublji pogled u samu srž vlastitih motiva. Učenjem koje je nazvao interbeing-međubivanje, ukazivao je na duboku istinu o našoj neraskidivoj povezanosti. Svaki trag nasilja koji stvorimo djelovanjem, govorom ili mišlju, povređuje ne samo one oko nas, već i nas same.

Miroljubivost i nenasilje, usprkos svemu tema je prosinačkog javnog predavanja učitelja Žarka Andričevića. Poslušajte učenje o ahimsi - nepovređivanju, i mislima o miru ispratite ovu godinu.

......

Hvala vam na slušanju!
Želite li postati donator podcasta? Svaki pa i najmanji iznos koji darujete pomoći će nam da nastavimo stvarati i objavljivati vrijedne i korisne sadržaje. Za detalje posjetite chan.hr/donirajte.

Transcript

Dobro veče svima, nadam se da ste svi dobro. Lijepo vas je ovdje vidjeti, ne vidim vas sve, ali koliko vas već stane na ovom ekranu ovdje ispred mene. Nisam baš u prilici listati dalje. No dobro, čini se da nema tome tako dugo da smo se vidjeli, jel da? S obzirom da je prošli mjesec predavanje održano kasnije u mjesecu, a u ovom mjesecu, na samom početku, čini mi se da nas dijeli negdje dva tjedna od prošlog predavanja, ne cijeli mjesec kao obično. No svejedno, to nekako daje neku novu dinamiku u ovom našem druženju ovdje. Pa ovako, idem se ja vratiti u ovoj temi da vidimo da li mir ima šanse ili nema.

Bojim se da ja neću baš odgovoriti na to pitanje večeras. Naime, šanse definitivno ima, ali da li će se to i ostvariti, to je već drugo pitanje. Dakle, naša tema, kao što znate večeras, je nenasilje i miroljubivost.

Nažalost, ova tema, nasilja i nenasilja, je nekako uvijek aktualna. I čini se da usprkos nevjerojatnom tehnološkom napretku naše civilizacije, da se nismo puno odmakli od tog i takvog krajnje primitivnog načina rješavanja nesporazuma i nesuglasica. Pa zapravo onda niti ne začuđuje da je upravo to područje u kojem smo i tehnološki najrazvijeniji.

No, činjenica je da već dvije godine svjedočimo ovom strašnom ratu u Ukrajini, a zatim i ratu između Izraela i Palestine, pa ratu u Siriji, koji traje još dulje, i drugim bezbrojnim oružanim sukobima koji tinjaju na drugim mjestima. I nekako mislim da svi osjećamo tu neku atmosferu ili, kako da kažem, ozračje koje se širi i koje je podržano na neki način strahom i tom medijskom potrebom za senzacionalizmom. Ono što je sigurno je da taj rat utječe na sve nas, iako se on ne događa ovdje, u našoj neposrednoj blizini, dakle kod nas, ali utječe na sve nas.

Utječe prvo u ekonomskom smislu, ali i na mnoge druge načine. Ono što svi vidimo i čemu svjedočimo je toj nekakvoj ubrzanoj militarizaciji koja se događa u Europi, a čini mi se da zadnje vrijeme Europa strepi od toga kako će se nova vlast u SAD-u postaviti prema tom sukobu. Dakle, puno je onako u zraku neizvjesnosti, puno je pitanja, puno je strepnji i situacija je onako generalno uzevši poprilično neizvjesna.

I u takvom nekakvom ozračju se čini da smo onako pojedinačno gledajući bespomoćni pred tim tokom zbivanja koji je nalik nekakvoj oluji koja se onako neprestano podiže i jača. No, da li je rat i nasilje jedini način rješavanja sporova? U budizmu imamo primjere Dalaj Lame i Thich Nhat Hanha, dva suvremena velika učitelja, nažalost Thich Nhat Hanh više nije s nama, koji su dosljedno zagovarali miroljubivo rješenje takvih sporova. Dalaj Lama svojom nenasilnom borbom za slobodu svog tibetskog naroda, a Thich Nhat Hanh također kao mirovni aktivist zalagao se za prestanak rata u Vijetnamu, ali i rata i nasilja uopće.

Dakle, iako su obojica iz različitih budističkih tradicija, iz kojih crpe nadahnuće za taj svoj mirovni aktivizam, oni su svojim djelovanjem svijetu dali izuzetan primjer nenasilnog ustrajavanja u ostvarenju slobode, mira i ljudskih prava. Dakle, u svijetu u kojem je nasilje svakodnevna pojava i gdje sukobi, terorizam, ratovi još uvijek bjesne odnoseći ogroman broj ljudskih života, ovi primjeri nenasilnog društvenog političkog djelovanja bude nadu i potiču stvarno zanimanje za jedan radikalno drugačiji pristup u nadilaženju ovog, možemo slobodno reći, temeljnog ljudskog problema. Taj drugačiji nenasilan pristup u razrješavanju sukoba i ophođenja sa teškim i konfliktnim životnim situacijama nalazimo duboko utkanog u duhovnu praksu budizma.

Čak što više, mogli bismo reći da je nenasilje ili na sanskritu ahimsa, kako se to kaže, da ona predstavlja samo srž budističke prakse. Pa da pogledamo što nam budizam kaže o nasilju, što je priroda nasilja, što su njegovi uzroci, gdje leže njegovi korijeni i kako ga se osloboditi. Dakle, nasilje je bilo koji, naime, to je definicija uobičajena koja se u budizmu spominje, jel? Dakle, nasilje je bilo koji mentalni, verbalni ili fizički čin kojim povrijeđujemo sebe ili druge.

Dakle, nasilje bez obzira na oblik u kojem se ispoljava, bilo da je ono usmjereno na sebe, na druge oblike života ili prirodu, samo predstavlja način djelovanja koji potiče, stvara i širi nesklad, produbljuje razdor, vodi daljem nasilju i povećava količinu i intenzitet potpuno suvišne i nepotrebne patnje. Pritom treba naglasiti da počinitelji nasilja nisu izuzeti od stanja u koje dovode svoje žrtve. To je naime nešto što nam obično promiče kada svjedočimo nasilju, jel? Uvijek tu dolazi do te podjele na dobro i na zlo, jel? Na good guys i bad guys.

Međutim, svi oni koji su uključeni u nasilje, bilo da su počinitelji, bilo da su žrtve, zapravo su isto tako žrtve. Dakle, svi su žrtve nasilja. Nasilje je naprosto način djelovanja koji unesrećuje sve.

Dakle, nasilje kao uostalom i sve pojave za svoj nastanak treba čitav niz nekakvih uzroka i uvjeta koji ga omogućuju. Te uzroke i uvjete čini vrlo kompleksan skup unutarnjih i vanjskih faktora, koji dovode do izbijanja negativnih emocija poput ljutnje, bijesa, mržnje, zavisti, straha itd. Da ne nabrajam sada baš sve negativne emocije.

U tom smislu, nasilje je uvijek posljedica emocionalno bolne, sužene i pomućene perspektive u odnosu na objekt koji se uvijek doživljava odvojenim od sebe i suprotstavljenim sebi. Govoreći o uzrocima nasilja, možemo ih razvrstati u tri neke kategorije. Možemo reći da postoje vanjski uzroci, da postoje unutarnji i da postoje korijenski uzroci nasilja.

Pa da se pozabavimo sada malo s ove tri kategorije. Dakle, nadam se da ne govorim prebrzo zbog Helge koja to prevodi simultano, pa ću malo usporiti. Dakle, prvo nešto o vanjskim uzrocima da kažemo.

Pod vanjskim uzrocima se misli na one situacije koje u ljudima potiču nasilje i vode ih u sukobe. Kada god su dakle interesi pojedinaca ili skupina u opreci s interesima drugih pojedinaca ili skupina, što je čest slučaj, može doći i najčešće dolazi do sukoba. Razlikujemo pritom izravno nasilje od onog neizravnog.

Dakle, to su također dvije vrste nasilja ili načini na koje razlikujemo nasilje. Dakle, pod izravnim nasiljem se misli na ono među pojedincima u obitelji, među interesnim grupama, sve do nasilja između nacija ili religija, koje se u svom krajnjem obliku pretvara u terorizam i ratovanje. A to izravno nasilje je, kao što sama riječ kaže, izravno povrijeđivanje drugih kroz sve ove kategorije koje sam maločas spomenuo.

U neizravne oblike nasilja ubrajamo tzv. strukturalno nasilje ili nasilje država i institucija koje povrijeđuju ljude, zakidajući ih u njihovim osnovnim potrebama i pravima. To je, na primjer, diskriminacija na temelju rasne, nacionalne, religijske, spolne ili neke druge pripadnosti.

U ovu kategoriju budizam svrstava također i ekonomsko nasilje. Ne moram posebno govoriti o tome, radi se o, naravno, o preraspodjeli ili raspodjeli bogatstva, koja je prilično nepravedna u svijetu. No, ono što također spada u to strukturalno, oprostit ćete mi, nasilje, su svi oni načini na koje neke manjine ili neke manjinske zajednice mogu biti diskriminirane i tako dalje.

No, da se pozabavimo ovim unutarnjim razlozima ili uzrocima nasilja. Dakle, vanjski uzroci nasilja, sukoba i ratova se najčešće smatraju, a to treba napomenuti, smatraju i njihovim pravim uzrocima. I mislim da je to nešto što doprinosi zbunjenosti po pitanju nasilja ili u suočavanju s nasiljem ili u nastojanju da razumijemo nasilje.

Dakle, ovi vanjski uzroci koje sam prije spominjao smatraju se stvarnim uzrocima. No, međutim, budizam u analizi nasilja ide dva koraka dalje od ovog stvarno površnog gledišta. Tako se na toj narednoj i dubljoj razini razmatraju unutarnji uzroci nasilja.

Te unutarnje uzroke budizam vidi u sebičnosti ili obuzetosti samo vlastitim interesima ili interesima skupine. Zatim, zaokupljenost samo vlastitim interesima dovodi u stvari do onoga što sam prije spomenuo. To je ta neka sužena percepcija stvarnosti u kojoj se sve promatra isključivo u odnosu na nas same.

Mi na neki način postajemo ona središnja referentna točka oko koje se svijet vrti. Naravno da takav doživljaj stvarnosti predstavlja vrlo iskrivljenu sliku u kojoj se niti mi, niti drugi sudionici, a niti konkretni događaj i situacije ne vide onakvima kakvi doista jesu. Sebičnost je zapravo oblik prianjanja za karakternu strukturu, nastalu i oblikovanu iskustvom, a koja zapravo nije ništa više doli skupa navika koji se formira u jedan nama svojstveni, prepoznatljivi obrazac ponašanja i odgovaranja na situaciju.

Ovo bi sad negdje bila definicija sopstva ili način na koji se o sopstvu razmišlja u budizmu. To prianjanje se međutim ispoljava kroz duboko usađene negativne emocije, pohlepe i odbojnosti, koje djeluju poput nekakvog strateškog obrasca u procjeni svake novo nastale situacije. Što je to prianjanje snažnije, to je snažniji i naš odgovor na vanjske okolnosti i situacije.

No, na tako pripremljenom tlu vrlo lako niknu emocije poput straha, ljutnje, mržnje, a koje se onda dalje pretvaraju u verbalno ili fizičko nasilje, uvodeći nas tako u taj nekakav začarani krug nasilja i posljedica koje nasilje nosi sa sobom. Dakle, to bi, ili ovo je način nekakav na koji možemo vidjeti te unutarnje uzroke nasilja. Međutim, osim unutarnjih postoje i oni korijenski uzroci.

Dakle, idemo korak dalje ili još jedan korak bliže, bolje rečeno, onim stvarnim uzrocima. Dakle, onome iz čega nasilje uopće proizlazi. Dakle, na toj još dubljoj razini dolazimo do onoga što nazivamo korijenskim uzrokom nasilja, a isto tako i svekolike ljudske patnje i jada.

Dakle, budizam taj temeljni konačni uzrok vidi u neznanju, a neznanje je pritom pojam koji u budizmu označava neznanje o samoj prirodi stvarnosti. To uključuje neznanje o vlastitoj prirodi, neznanje o prirodi sopstva, ali i o prirodi pojava uopće. Dakle, neznanje tu ne bi trebalo shvatiti na onaj uobičajen način kao neobrazovanost, neinformiranost, već na ovaj, jedan više duboki filozofski način zapravo.

Dakle, u tom i takvom nama svojstvenom, grubom zahvaćanju stvarnosti mi sebe doživljavamo odvojenima od drugih ljudi, od drugih oblika života i u konačnici od prirode same. Duboko vjerujemo u svoje zasebno i odvojeno postojanje i posve je prirodno da sve ono što izlazi iz okvira s kojim se poistovjećujemo, doživljavamo suprotstavljenim sebi. Neznanje se upravo temelji na tom dualizmu sebe i drugih, sebe i svega onoga što nismo mi.

No činjenica je da mi i sebe same u susretu s vlastitom kompleksnošću i unutarnjom proturječnošću doživljavamo na isti takav konfliktni način. Neznanje stoji u osnovi naše neusklađenosti sa sobom i sa svijetom i stoga predstavlja taj temeljni uzrok ljudske patnje.

Izlazak iz tog začaranog kruga nasilja i njegovih posljedica u koji je svijet tako urođen, budizam vidi u dubokom unutarnjem preobražaju. Vjera u mogućnost tog preobražaja se u budizmu temelji na shvaćanju da u ovom svijetu ništa doista nije fiksno i nepromjenjivo, već da je sve u neprestanom procesu promjene, od najmanje pa sve do najveće stvari u ovom univerzu. Dakle, ništa ne ostaje isto niti za trenutak. Sve se neprestano mijenja.

Jednako tako u nama, ljudskim bićima, nema doista ničega što bi bilo unaprijed određeno, fiksno i nepromjenjivo. Pa i ono što se čini fiksnim i nepromjenjivim, poput naših karaktera, kada se dublje zagledamo u sebe, vidjet ćemo da nije ništa drugo doli skup navika koje ponavljanjem postaju sve snažnije i kruće, te tako ostavljaju samo privid supstancijalnosti i nepromjenjivosti. Naravno, svaka promjena iziskuje određeni napor.

Bez takvog napora nikad ne bismo saznali da je promjena uopće moguća. S druge strane, taj napor iziskuje motivaciju i nadahnuće, a njih nalazimo u dubokom promišljanju vlastitog života i života uopće. Postoji izreka u budizmu koja kaže da o svojoj prošlosti možemo saznati najviše promatrajući svoju sadašnjost, ali da svoju budućnost također možemo saznati upravo po onome što činimo u sadašnjosti.

Sadašnjost je doista jedino vrijeme koje imamo. Da li će uzvrati naših prošlih djela u potpunosti odrediti našu sadašnjost, odnosno da li ćemo na uzvrate odgovoriti po svom ustaljenom ili uobičajenom obrascu, ili ćemo drugačijim odgovorom na te uzvrate promijeniti taj obrazac i započeti novi, pozitivan i drugačiji razvojni proces, ovisit će zapravo isključivo o nama samima i o stupnju našeg razumijevanja. Prilika za taj novi početak je uvijek prisutna.

Iz jednog trenutka u drugi ona se pred nama ukazuje. Da li će naša budućnost izgledati drugačije, ovisit će o promjeni i načinu na koji se ophodimo sa sobom, drugima i životnim situacijama uopće. To što nazivamo drugačijim ophođenjem ovdje je naravno nenasilno ophođenje, odnosno nepovrijeđivanje sebe i drugih.

Taj kriterij sebe i drugih je izuzetno važan, jer primjenjujući ga oslobađamo se one sebičnosti i u stanju smo neki čin i njegove posljedice razmotriti iz puno šire i dublje perspektive. Takvim načinom djelovanja i življenja mi u stvari preuzimamo odgovornost i kontrolu nad svojim životom i počinjemo svjesno njime upravljati. Imam ovdje iz režije neku poruku.

Ok, da, malo sam opet prebrz, hvala. Da, želim se svog naslijeđa riješiti što prije, očito. No, dobro.

Dakle, ono što je ovdje važno za istaknuti je upravo to preuzimanje odgovornosti na sebe i preuzimanje kontrole nad vlastitim životom. I živeći na takav način, istovremeno je važno izgraditi oko sebe mrežu tih nekakvih prijateljskih, povoljnih i podržavajućih uvjeta. Dakle, kada nismo nasilni ni prema sebi ni prema drugima, onda uspostavljamo jednu naročitu kvalitetu u odnosima s drugim ljudima.

I ta kvaliteta je podržavajuća, ona je nešto što i nas, a i sve one koji jesu u toj mreži, na neki način podupire u naporima koji su usmjereni k onome što je dobro, k onome što je korisno, k onome što vodi oslobođenju. Dakle, odabrati nenasilje kao način djelovanja u svijetu se nekome može činiti naprosto lošom strategijom, čak izrazom unutarnje slabosti, jer često nailazimo na takvo razmišljanje. No, ne treba smetnuti s uma da upravo nasilje, bez obzira što stvara privid moći, uvijek proizlazi iz straha, iz nekakvog unutarnjeg nemira i pomućenosti.

Te stoga možemo reći da je ono upravo izraz slabosti i nemoći i svakako je najlošija od svih strategija, što nam uostalom povijest osobnih i društvenih odnosa jasno pokazuje. S druge strane, nenasilje, nepovrijeđivanje dolazi iz uma koji je miran, koji je postojan, sabran, te je ono zapravo izraz unutarnje snage, odlučnosti i mudrosti, te kao strategija nema doista alternative. Mogli bismo reći da snaga i moć nenasilja kao temeljnog opredjeljenja dolazi iz činjenice da je ono ukorijenjeno u samoj prirodi stvarnosti, dok je nasilje produkt neznanja, uma koji je otuđen od vlastite prirode, uma koji je stoga nesiguran i u strahu i koji moć može samo glumiti, a nasilje jest upravo to.

Dakle, svrha nenasilnog djelovanja u budizmu je dvojaka. S jedne strane, takvim djelovanjem doprinosimo skladu u sebi i svojoj okolini i tako stvaramo uvjete dostojne života čovjeka, ali s druge strane stvaramo i uvjete pogodne za okretanje svjetla unutra, kako se to u zen tradiciji kaže. To okretanje unutra označava praksu meditacije ili praksu njegovanja uma.

Istina je naime da naša gledišta o svijetu ovise o našem iskustvu svijeta. No nadalje, naše iskustvo svijeta ovisi o stanju našeg uma, a stanje našeg uma ovisi o stupnju njegove njegovanosti. Ovo je jedan ovako uvjetovani niz kojeg je dobro zapamtiti u stvari.

U tom smislu nije dovoljno samo ispravno se moralno vladati, odnosno htjeti se vladati nenasilno. Potrebno je dovesti sebe u poziciju iz koje je takvo vladanje potpuno prirodan i spontan odgovor na svijet kakvog vidimo i doživljavamo. U protivnom, norme moralnog vladanja koje si nametnemo disciplinom iz uvjerenja u njihovu ispravnost, neće biti baš lako držati iz prostog razloga što ih ne prati izravno iskustvo takvog viđenja svijeta na kojem te norme i načela počivaju.

Ili zbog svega ovog rečenog, potrebno je zapravo duboko proispitati svoje djelovanje u odnosu s drugima. Način na koji ih vidimo, način na koji slušamo, kako im se obraćamo, koliko je naša percepcija pritom uvjetovana našim gledištima, kroz koje oblike nasilja se ta gledišta ispoljavaju u odnosu i komunikaciji s drugima. To je, čini mi se, onakav poprilično jasan zadatak koji bismo trebali sebi postaviti ili zadati ukoliko želimo promijeniti način na koji se ophodimo i sa sobom i s drugima.

Jer ovdje nije naravno u pitanju samo nasilje prema drugima, nego i nasilje prema sebi također. To se često zanemaruje, ali bezbrojni su načini na koje mi nasilno djelujemo prema samima sebi. Ako želimo promijeniti to kako se odnosimo prema drugima, onda trebamo definitivno započeti s tom unutarnjom promjenom odnosa prema sebi samima.

Mislim da je to od iznimne zapravo važnosti. Međutim, to preispitivanje mora počivati zapravo na... U stvari ono se i odnosi na nekakvu introspekciju, odnosi se na nekakvu svjesnost o onome što se događa u našem umu, na svjesnost o onome što govorimo, naravno na svjesnost o onome što činimo, ali uopće na svjesnost o tome kako doživljavamo sebe i kako doživljavamo druge iz jednog trenutka u drugi. I na čemu taj doživljaj počiva i kako taj doživljaj možemo promijeniti.

Ja vam neću ovdje sad navoditi primjere, ali ja sam siguran da svi vi koji prakticirate meditaciju i koji na neki način motrite sebe kroz dan, da ste sigurno svjesni toga da je naša percepcija vrlo, vrlo uvjetovana. Dakle, ono što vidimo, ono što čujemo, ono što doživljavamo je u velikoj mjeri obojano našim prethodnim iskustvima. I praksa se zapravo i sastoji u tome da pogledamo u svijet, u sebe, ali i u sve ono što doživljavamo na jedan izravan način, način koji je slobodan od te uvjetovanosti, način koji je slobodan od te obojanosti svojim prethodnim iskustvima.

I to je zapravo pozicija iz koje taj odnos možemo aktivno mijenjati nadalje. Kada uhvatimo sebe u viđenju ili slušanju koje je onako duboko obojano nekim prethodnim iskustvima, onda je to važno prepoznati, važno je to otpustiti i važno je promijeniti način na koji vidimo, promijeniti način na koji čujemo, a onda, naravno, promijeniti način na koji govorimo, na koji djelujemo. I ako o govoru već pričamo, govor je zapravo, kada o međuljudskim odnosima također govorimo, on je od iznimne, iznimne važnosti.

Dakle, kako ćemo nešto reći, kada ćemo nešto reći, kojim tonom ćemo nešto reći. Sve je to, sve je to zapravo od presudne važnosti za kvalitetu te komunikacije i za kvalitetu tog odnosa, tog odnosa općenitog. I važno je prepoznati elemente nasilja, ako sad već govorimo o nasilju, onako gruba riječ i ja sam siguran da malo tko od vas sebe smatra nasilnim, međutim, nasilje, postoji čitav spektar naravno onoga što nazivamo nasiljem i načina na koji se to nasilje ispoljava.

Prema tome, važno je u svom iskustvu prepoznati te, koliko god blagi bili, te suptilne izraze nasilja i otpustiti i na taj način, taj način aktivno zapravo mijenjati način bivanja u svijetu, bivanja sa sobom i bivanja s drugima. One nekakve općenite vidove nasilja neću posebno niti spominjati, ali vrijeđanje, ogovaranje, ismijavanje, optuživanje, ponižavanje, podrugivanje, ne znam koji sve oblici ne postoje, to bi bili iz perspektive onoga o čemu sam ja sada govorio, grubi oblici nasilja. I zasigurno nešto što bi svi oni koji se zapravo bave praksom meditacije trebali ili je trebalo da su davno ostavili iza sebe.

No u svakom slučaju osloboditi sebe nasilja znači osloboditi sebe negativnih emocija, a osloboditi sebe negativnih emocija znači zapravo postići nekakav unutarnji mir, nekakvu unutarnju stabilnost ili nekakvu unutarnju sreću i zadovoljstvo. I osim uobičajenih metoda meditacije, od kojih sve vode takvom nekakvom cilju, u budizmu imamo i posebnu praksu kroz koju se njeguju pozitivne emocije i gdje se na jedan vrlo aktivan način mijenja odnos prema sebi i odnos prema drugima. A to je praksa razvijanja tzv. četiri neizmjerna stanja uma.

Prvo se odnosi na prijateljstvo ili na ljubav, ako hoćete. Drugo se odnosi na suosjećanje, treće se odnosi na radost i četvrto se odnosi na nepristranost, dakle stabilnost mentalnu. I ta četiri stanja, naročito prvo koje se na sanskritu naziva maitri, dakle vježbanje u prijateljstvu, blagonaklonosti, ljubavi, ono započinje s razvijanjem tog osjećaja prema sebi, prema nama samima. I opet neću odveć ponavljati na koje načine možemo sve biti nasilni prema sebi, destruktivni u tom odnosu, ali puno je tih načina. Od nekakve pretjerane kritičnosti prema sebi, podrivanja vlastitog osjećaja samopouzdanja i sigurnosti i tako dalje i tako dalje, da ne nabrajam.

U svakom slučaju, započeti tu praksu blagonaklonosti usmjeravajući je prema sebi samima je od iznimne važnosti i od iznimne koristi. I zapravo je pretpostavka to mogućnosti da taj isti osjećaj blagonaklonosti proširimo onda prema drugima, prema onima koji su nam najbliži, pa zatim prema prijateljima, pa onda prema ljudima koje ne znamo zapravo ili ih znamo vrlo površno, prema kojima nemamo neki naročiti odnos i u konačnici prema ljudima prema kojima osjećamo nekakvu antipatiju ili smo neprijateljski prema njima raspoloženi. Dakle, sve te kategorije bi u tu praksu trebalo uključiti i to je zapravo način na koji uspostavljamo mir u sebi i sa sobom, ali isto tako mir u odnosu na svijet u kojem živimo.

Zapravo ne bismo smjeli imati, ne bismo trebali imati neprijatelje, ne bismo trebali razvijati ljutnju, mržnju ili takav nekakav negativan osjećaj prema bilo kome i kada sebe uhvatimo u takvom nečem, onda to trebamo prepoznati, trebamo to otpustiti i promijeniti taj svoj odnos. Ova praksa predstavlja jedan vrlo konkretan i vrlo učinkovit način razvijanja tog nekakvog drugačijeg odnosa prema sebi i prema drugima i iz tog razloga bi ju svakako trebalo uključiti u svoju meditacijsku praksu pored drugih metoda ili metode koje vi inače koristite. Ako vas ta praksa pobliže zanima, ja sada neću govoriti o njoj, imate na našim stranicama, mislim da postoji opis cijele prakse, tako da možete to potražiti tamo, ali i drugdje, ja sam siguran da na internetu zasigurno ima čitav niz načina na koji se ta praksa obrazlaže i tumači, a koji vam mogu biti od koristi.

Ja bih ovdje završio s predavanjem večeras o nenasilju i miroljubivosti. Bavili smo se uzrocima, prvo vanjskim, pa onda unutarnjim, pa onda onim korijenskim ili istinskim i na kraju smo govorili o tom nekakvom putu preobrazbe, putu oslobađanja od nasilja i toj nekakvoj unutarnjoj promjeni ili promjeni općenito odnosa prema sebi, prema drugima, prema svijetu uopće. I uspostavljanju tog mira, pomirenosti, govorili smo o pomirenosti sa sobom i pomirenosti sa svijetom.

Ono što nisam spomenuo, a to je da kada govorimo o ovim vanjskim uzrocima, govorili smo o vanjskim uzrocima, no međutim ono što zaboravljamo, a to je da ne samo te vanjske nekakve uzroke smatramo stvarnima, jedinim uzrocima, već nam se nekako izmiče da je zapravo u samoj biti nenasilja to da ono proizlazi iz tog načina na koji mi jesmo u ovom svijetu. Dakle, proizlazi iz našeg pojedinačnog doživljaja svijeta, koji narasta i formira se u nekakav globalni odnos i čini se da je to na toj globalnoj razini gotovo nemoguće razriješiti, pogotovo iz te naše male pojedinačne perspektive, ali se treba sjetiti da je pravi uzrok tih velikih, krupnih, globalnih problema zapravo uvijek ta vlastita nepomirenost sa sobom i nepomirenost sa svijetom u kojem jesmo. I put nekakvom općem miru, da tako kažem, mora ići iz oba smjera.

Iznutra, ali i treba naravno iznalaziti nekakva rješenja odozgo. I odozgo treba pristupiti tom problemu i shvatiti ga ozbiljno. Na neki način smo zapravo svi odgovorni za stanje u kojem ovaj svijet jest.

I ja sam govorio nešto o preuzimanju odgovornosti. Vrlo je važno preuzeti tu odgovornost i napraviti ono što sami možemo napraviti. Da damo nekakav svoj drugačiji doprinos svijetu u kojem živimo.

Ok, toliko za večeras o nasilju i nenasilju i miroljubivosti. A ako imate kakvih pitanja, bit će mi drago odgovoriti ako budem mogao.

Dobro veče.

Pitanje: ...?

Da, to je pitanje. Hvala vam na ovom pitanju. U oslobađanju te uvjetovanosti je svakako u njenom prepoznavanju. Dok god ne prepoznamo na koji način nas naša prethodna iskustva i naše gledište uvjetuju, u sadašnjosti naravno da se nećemo moći toga osloboditi.

Nema niti misli o tome da bi se toga trebali osloboditi. Inače, u životu ljudi koji ne prakticiraju, ta misao da su naša sadašnja iskustva, naš sadašnji doživljaj sebe i svijeta uvjetovani našim prethodnim doživljajima, je nešto što je posve, kako da kažem, naime nije uopće predmet razmatranja. I to stoga što postoji ta nekako duboka uvjerenost da mi u stvari, da je naša slika ili da je naše razumijevanje sebe i svijeta zapravo pravo razumijevanje.

I odatle u stvari svi međuljudski sukobi dolaze, što smo svi uvjereni da ovaj svijet vidimo na ispravan način i da je naše gledište ono pravo gledište o svijetu. I naravno da to vodi sukobu. I ne radi se tu samo o različitim gledištima, radi se o različitim interesima, radi se o nečem što nije puko filozofsko razmatranje, nego radi se o nečem što doživljavamo nevjerojatno snažno iz svih onih razloga koje sam prije spominjao, zbog tog prianjanja za ja, za sebe, za moje.

I prepoznati zapravo na koji način je naše razmišljanje, na koji način je naš doživljaj zapravo uvjetovan tom nekakvom egocentričnom, sebičnom perspektivom, koja naravno proizlazi iz naših prošlih iskustava, je od iznimne važnosti, jer to je prvi korak u slobodi od te uvjetovanosti. Moći doživjeti nešto na način koji je nov, na način koji je svjež, na način koji nije opterećen prošlošću je zapravo put ka slobodi. A to je ono što nas praksa uči, to je ono što kroz praksu vježbamo.

Vježbamo se otpustiti svoje prianjanje, vježbamo se otpustiti taj uvjetovani tok razmišljanja o nečemu i upitati se da li su stvari doista takve i onda nastojati pogledati u njih izravno. Ne kroz prizmu tih prethodnih iskustava i razmišljanja, nego izravno. Evo, ne znam za primjer, mogu dati situaciju kada nekoga niste dugo vremena sreli, ali imali ste neka neugodna iskustva s tom osobom i onda sretnete tu osobu i prošlo je nekoliko godina, nije važno koliko, ali neko dulje vrijeme u kojem niste imali nikakvog kontakta.

I sada slika koja se u vašim očima pojavljuje je stara slika. Znam ja tu osobu. Moje iskustvo je bilo negativno i ili ćete pokušati izbjeći ili ako se već morate susresti s tom osobom, to neće biti za vas ugodan susret.

A zbog čega? I da li je to nužno tako? Da li smo potpuno određeni? Da li imamo slobodu to promijeniti i kako to promijeniti? To je zapravo pitanje prepoznavanja, to je pitanje prakse. Ok. Ne znam da li ovo odgovara na pitanje.

Hvala, Darko.

Tomislav, izvoli.

Hvala, večer. Htio sam pitati, može li govorenje istine biti oblik nasilja ili recimo laganje biti oblik izbjegavanja nasilja?

Da, to je isto zanimljivo pitanje. Pa ja mislim da govorenje istine može biti oblik nasilja. Međutim, u budizmu kada se govori o nasilju, onda se govori o namjeri često, govori se o motivaciji. I ta motivacija je iznimno važna ili namjera je iznimno važna. Mi možemo reći istinu u krivo vrijeme, ja sam prije govorio o tome da je vrijeme važno, da je način na koji se nešto kaže, dakle kad nešto reći, što reći, kako reći.

Ako kažete istinu u vrijeme koje nije pravo, onda ta istina može povrijediti nekoga na takav način. S druge strane, laganje nije nešto što se preporučuje, također lažemo li zato da ne bismo nekoga povrijedili, to nije stvarno opcija. Treba govoriti istinu, ali treba znati kada je reći, kako je reći i pritom je namjera iznimno važna.

Ako nema namjere za povrijeđivanjem, ako je ta namjera odsutna, ako je namjera suprotna, ako naše djelovanje proizlazi iz suosjećanja prema osobi, onda ćemo definitivno iznaći najbolji način i prave riječi da nešto kažemo što neće biti laž, bit će istina, ali će djelovati nepovrijeđujuće, da tako kažemo. S druge strane, ne možemo uvijek i do kraja kontrolirati da li će drugi ljudi biti povrijeđeni i mislim da neki ljudi se mogu povrijediti ili povrijedit ćemo ih bez obzira koliko pazimo što ćemo reći, kako ćemo reći i kada ćemo nešto reći, no međutim, ne možemo snositi svu odgovornost za tuđe osjećaje, ali da trebamo napraviti najbolje što možemo, to svakako stoji. Dakle, ta namjera je iznimno važna, ali je važan i cijeli taj postupak, način, uopće način na koji se ophodimo s drugima i ta neka temeljna orijentacija koja bi trebala biti blagonaklonost, suosjećanje, prijateljstvo.

Ako je to u pozadini naših djela, onda smo na pravom putu. Teško je izbjeći da vas netko nekada ne shvati krivo. To je inače zanimljivo pitanje, zato što se tu dotičemo onoga što se ponekad naziva povredom vjerskih osjećaja.

A znamo koliko je to bure u javnosti znalo podići, kada su, zbog toga što je netko nešto rekao, koliko god istinito to bilo, ali izazvalo je vrlo snažnu reakciju u određenim krugovima, koji su to nazvali povredom svojih vjerskih osjećaja. Ono što je problem od strane onih koji su tako povrijeđeni, je to da u nemogućnosti da kontroliraju vlastite osjećaje, oni bi htjeli kontrolirati ponašanje drugih ljudi. I to je zapravo, dakle kada bi svi prakticirali i jedna i druga strana, onda tu ne bi bilo problema doista, ali nije to uvijek slučaj.

Evo, toliko. Hvala i na ovom pitanju.

Da li je još netko raspoložen za pitanje?

Dijana, izvoli.

Dijana kaže: Evo, ovako slušajući predavanje, sjetila sam se, zapravo imam nešto, nešto bih rekla, imam jedno pitanje. Sjetila sam se da sam prije jedno par godina u jednom budističkom časopisu pročitala otprilike, ne sjećam se točno, ali bilo je riječi o situaciji sada, mislim ta svjetska nesloga, ratovi i tako dalje, da se u stvari svi mi sada nalazimo u civilizaciji, da se nalazi u procesu puberteta. I da je to prolazno, a isto tako da je to razumjeti kao svi ti prištići, hormoni, buntovnost, svađe, što ja znam, da je sve to kao nekako proizlazi iz toga. I da je teško nešto promijeniti, jednostavno čekati da to prođe.

A u tom pubertetu je jako malo onih koji su odrasli. Tako mi je bilo nekako utješno i simpatično pročitati i taj način. A pitanje je, isto tako sam već par puta u novinama, a to je novo, u zadnje vrijeme pročitala, da je poželjno imati spreman kovčežić u slučaju... E, i sad se mislim, šta sada, da li je to stvarno tako, da li je poželjno, ili je dovoljno raditi na sebi i što ja znam, sve to skupa.

Ja sam isto tako zbunjena što se toga tiče. Kovčežić za bijeg. I to ne u blesavim nekim novinama, stvarno u dobrim novinama i sav čitav spisak što je potrebno imati u tom kovčežiću.

Da.

Da, mislim da prvo, teško je shvatiti da taj pubertet može trajati tisućama godina, nikako da izađemo iz njega. Da, da, da. Mi smo nekako skloni vidjeti ovu civilizaciju kao nešto, dakle vidjeti je kao nekakvu evoluciju u kojoj mi postajemo sve bolji i bolji i sposobniji i tako dalje. Međutim, taj nekakav napredak koji se uglavnom mjeri nije sukladan, ja bih rekao, toj nekakvoj duhovnoj zrelosti. Da, neka duhovna zrelost ne prati taj napredak, očito.

No opet, ne treba ipak zanemarivati činjenicu da je ta nekakva kritična masa svijesti, da tako kažem, ipak narasla. Druga je stvar što ljudi koji jesu svjesni i koji bi drugačije rješavali svjetske probleme nisu u poziciji da to čine. Ali ne treba tu biti nekakav pesimist po tom pitanju, ali s druge strane treba realnu situaciju sagledati.

Budizam na koncu konca nije isto što i pacifizam. Budizam shvaća tu realnost nasilja i ima u sebi raznorazne načine da se nosi s tim nasiljem. E sad, da li treba kofer spremati ili ne treba? Nisam siguran ako dođu do toga da će kofer išta pomoći.

Hajde da se nadamo svi da će se situacija završiti dobro. Hvala Dijana.

Ja mislim da bismo za večeras možda mogli zaključiti.

Ok, pozdrav svima i vidimo se sljedeći put.