Šemsudin Gegić: Mostar je moj duhovni i duhoviti zavičaj - to me koštalo - U kontru sa Markovinom

Gost podcasta U kontru sa Draganom Markovinom je Šemsudin Gegić, dramaturg, pozorišni, RTV i filmski režiser jedan od najnagrađivanijih autora za djela u svim medijima u kojima se okušao.

Jedan od povoda ovog razgovora je njegov aktuelni projekat „SAjber telAl“, na čiju je ideju došao ratne 1992. godine, a kojim se i on vratio radu u Sarajevu, jednako kao što je vratio telala na ulice grada.

U rijetko drugačijem i izrazito emocionalnom razgovoru, Gegić je govorio o svom ratnom radu, njegovim multinacionalnim ekipama na snimanjima, bijegovima tih ljudi preko ratne linije i zašto su ga za vrijeme rata priveli na ispitivanje koje je trajalo dva puta po osam sati.

Sa sjetom je govorio koliko su mu, unatoč tragičnoj smrti oca na željeznici, putovanja vozom značila u životu i jednim dijelom utjecala na odabir profesije. Definitivno je na njega veliki utjecaj imalo i odrastanje u Goraždu te traumatično nasljeđe familije iz tog kraja koja je u dvije generacije doživjela strašne zločine.

Još emotivnije, govorio je o Mostaru i njegovoj poetskoj bliskosti s tim gradom, filmovima i predstavama koje je radio u gradu na Neretvi, o kući koju je s razlogom tamo kupio, potom o traumi vođenja Narodnog pozorišta u Mostaru i o načinu na koji je došao i otišao iz njega te o tome kako na taj grad danas gleda.

- Ja sam za medije u bivšoj Jugoslaviji prije 37 godina izjavio da je samo jedan grad, Mostar, moj duhovni i duhoviti zavičaj. I to me koštalo. Ali i dan-danas je to. Dužan bio i Goraždu jer sam u Vitkovićima, počeo da režiram i onda sam otišao na te škole. Sad kad odem tamo, ja mislim da sam uradio jedino za Mostar i Hercegovinu više svojih djela nego za istočnu Bosnu, Goražde i tako dalje. I uvijek se vraćam tamo zbog tog mog odnosa prema tome. Dosta je tuge i tragedije u meni povučeno otuda, ali i mnogo više radost, kaže Gegić

Gegić nerado govori o politici, ali kaže da za njega sve stane u samo jednu riječ - zavođenje, ne ono ljubavno, nego ideološko.