Food noise: zašto ne možeš prestati misliti o hrani?

Zašto žene stalno razmišljaju o hrani, čak i kada nisu gladne? Zašto dijete često završe istim krugom; restrikcija, žudnja, prejedanje, krivnja i novi početak? I zašto se toliko žena osjeća kao da “nemaju kontrolu”, iako problem često nije u hrani?

U ovoj epizodi s dr. psihologije Anđelom Đinđić pričamo o food noiseu odnosno mentalnoj buci zbog koje hrana postaje stalna tema u glavi. Govorimo o tome što se događa kada krenemo s restrikcijama, kako nastaje opsesivno razmišljanje o hrani, što je emocionalno jedenje i zašto ono gotovo uvijek dolazi s osjećajem krivnje.

Dotaknuli smo se i utjecaja društvenih mreža, prehrambene industrije, GLP-1 lijekova, hormona i perimenopauze te pitanja koje si mnoge žene postavljaju: “Je li problem u meni ili u odnosu koji imam prema hrani?”

Ovo je epizoda o hrani, ali još više o ženama, kontroli, tijelu i miru sa sobom.

Transcript

SPEAKER_02 0:45

If you can do this, I can't dobrodošlam podcast.

SPEAKER_00 1:12

Imamo puno pitanja za tebe vidjet ćemo koliko ćemo sve uspjeti. Ali jutros smo ponovo prozirali kroz pitanje šalje vidija poruku. Iš se koliko je ovo pitanja.

SPEAKER_02 1:24

Pa zato što smo ih htjeli znati tu. Da, da. Ali ajdejmo vidjet ćemo koliko ćemo proći ako ne Angela sezona dva nastavak. Zapravo kad smo smišljali epizodu, razmišljali smo kada uopće krenemo. I zaključno se možda najbolje krenuti sa jednim primjerom koji je istin primjer iz moje osobno iskustvo sa djetama ili menedžiranjem prehrane kroz srednji i fakks. Znači, kako je to izglalo kod mene. Znači, u nedjelju se napikiram, sutra kreće djeteta, plan, sve ima izbacujem kruh, izbacujem slatko. Večera završamo šest, lagano i tako to. I sad super ponedjeljak kreće se kul, sve ide dobro, utrakiti fajn. Sad se već osjeti. Ono ne znam, gledaš, uvdje ti negdje izlazi hrana, vidiš svaku pekar na cesti. Svi koji jedu neke za ručak, ti gledaš im uta nju, znači već ti nije ti sve jedno. Doći četvrtak, četvrtak strane dana faksu, ne znam i najavili neke ispite. Neko ti se usroo u život taj dan ovako generalno na cesti, ne znam. Ne, dođe doma, još ti nešto tvoje nešto imaju da za reći. I sad malo posusneš, mislim na što? Povijesti ću samo tu jednu kocku čokolade samo da malo se ono dobijem. Međutim, kako ja ne znam granice, ta jedna kocka čokolade poslije paket čokolade i mislim si, e našta sad? Sad kad sam pojela i taj paket čokolade, komotno mogu još povesti smoki i za ki se sad ne bi napravila još jedan sendvić. I zapravo pojedem za ova četiri dana šta nisam, tojest da, četiri dana šta nisam, nego pojedem za zadnjih sedam dana. I onda si mislim ok, na što sutra, sutra fakat ono sad podvlačim crtu. I onda sutra dođe petak i ja krećem ne kako sam prekrenula u ponedjeljak, nego još tri tisuće puta strože. Znači, nema večere sad. Nema, nema ne znam, polata njura za marčak ujno sam sadjela. Tako da i onda to tako ide u krug. Znači, onda petak strogo, subota strogo, ali malo se popije na večer, nedjelja. Eje bi ga sad ću ipak malo masnije ruče i tako to ide. I onda se opet ponavljam gradim. Tako ja mislim da sam napravila godine na faksu i srednje. Pa mene zanima evo, sad cijeli taj proces. Šta se tu događa? Šta se jednom u glavi događalo?

SPEAKER_01 3:57

Prvo ću reći biologija, a onda ću reći psihologija. Što je zapravo najčešći uzrok pretjerivanja u hrani i prejedanja restrikcija. I ono što danas često čujemo i vidimo na društvenim mrežama kako se slavi hvali kako je netko uspio u nečem rigoroznom i kako se često doživljavaju planovi prehrane koje daju stručnjaci vrlo restriktivno i primjenjuju se. E, od sutra ću ja to krenuti i od jedan put totalno promijeniti svoju prehranu. Našem tijelo i našem umu to je preveliki stres. I kad mi uskraćujemo hranu, pogotovo danas u ambijentu gdje je hrana vrlo lako dostupna, možemo imati za par minuta na stolu bez da znamo otkud je došla, kako je pripremljena. I pogotovo ako je zapakirana. Ako govorimo o nekoj visoko procesiranoj hrani, mi na neki način imamo najosjeće sigurnost i znam što ću dobiti z toga. Jer je tam balaža smšljeno napravljena. Čips koji je hrskav nikad neće doći u nekom mekanom, nježnom pakiranju. I ne razmišljamo o tome, a zapravo jako povezan. Znači, uzmem taj čips s police. Ja osjetim moj mozak prepoznaje to hrskanje, a to je taj. Pripremi se na tu teksturu, na taj doživljaj na to iskustvo. I ovo tvo iskustvo koje si ispričala vrlo, vrlo često. Ono što nije često, nismo ga svjesni. I mislimo da to tako treba. Pa svi tako rade. Pa evo tamo gledamo i neke ljude koji su mi možda uzorili koji su uspješni ili žene koje postižu puno, koje rade dobre poslove koje gledam kao neki primjer i vidim da se one isto ponašaju. Ali to nije dugoročno drživo i nije dobro. Upravo zato danas govorimo o tom Food Noiseu i toliko se u toj djetnoj kulturi Food Noise, ja bih rekla, patologizirao. Zravo je normalno i prirodno da mi mislimo o hrani jer ona nam je nešto bez čeg ne možemo. I sad tanka granica između. Da koliko je normalno. Granica je uvijek ono što nam je zahtjevno i teško odrediti. Ali ako ja mislim danas jutros, probudila sam se spremila sam svoj doručak i razmišljam što bi mogla za ručak. Ok, imam par opcija, organiziram se. To je ok, to nije Foise. Foise onda kažmi.

SPEAKER_03 6:37

20 godina kasnije o kesmo.

SPEAKER_01 6:43

Food noise bi bio da ja sad u trenutku dok mi razgovaramo, razmišljam ojoj, trebala sam uzeti još nešto ili joj nisam trebala možda pojesti to za doručak za pola sata ću sigurno biti gladna, ali ne smijem pojesti. Kad mi krenemo opsesivno razmišljati o hrani, kad nas te misli zlostavljaju, ja bih to tako rekla, slikovito. I kad primjećujem nelagodu emocionalnu, kad vidim da me to uznemiruje, kad vidim druge da jedu nešto zašto ja to sad ne mogu jesti. Ili zašto oni sad to jedu, provociraju me s tim što vade sad tu čokoladu ili taj chips. Često klijenti mi znaju reći ka, ja ne vjerujem u te bajke da se može pojest kotske čokolade.

SPEAKER_00 7:25

O može. Lidija nevo. Ja da mislim. Ja mogu jednu kockicu. Ja svaki dan pojedina jednu kotskicu čokolade za ručka. Ili dvije, ali meni je to ok. Mislim da nikad nisam pojela cijelu tablu čokolade.

SPEAKER_02 7:50

Ja sam jednom pojela jednu milku onu veliku od jagode cijelu i nakon toga više nikada u životu nis mogla pojesti milku od jagode. Lekcija. Znači, lekcija je pretrpajte se da više nikada ne jedin.

SPEAKER_01 8:05

Ne. Se toliko zgadi i doživite tu emociju građanja da nikada vam to ne pate.

SPEAKER_02 8:10

Kako sadovala.

SPEAKER_01 8:12

Ne, ne. Proba ćemo to izbjeći. Rad i ajmo primijeniti ono ako mi se stvarno je da idem pojest u prisutnosti, a ne se bojati. Mi često kad kao etiketiramo hranu, ovo je dobro,vo je loše. Kabu mogu jest ono bez ograničenja, lošu ne, tu moram paziti, tu moram brojati, tu moram gledati kad koliko je sati, što ću to kombinirati slično. Tu nastaje problem. Jer ako ja dijelim hranu na dobro i lošu, koja govorim čokolada je loša, dogodit će se nekada ću pojesti tu kocku čokolade. I onda moj mozak vrlo lako ide u to, aha, pojela se nešto što je loše, znači ti si loša osoba. I onda krene i to je onako ljepa odskočna da krenemo prema sebi onako grubo, bezimalo samo sve osjećanja i vrlo često onako kako su se drugi ponašali prema nama. Jer ne zaboravimo koliku ulogu zapravo ima obitelj, okruženje u kojem smo odrastali. Često mi znaju klijentice reći da pamte, prva zadirkivanje u školi, izrugivanja, viditi noge, viditi ruke, imaš veliki trbuh, vidi ona jede slatko, zato je takva. To su stvari riječi koje jesu u nekako u dječjem duhu. Je li kao neka igra, zabava i način nekog povezivanja, ali mogu ostaviti velike tragove. Nerijetko čujem i unutar obitelji da roditelji ili drugi članovi obitelji komentiraju prasite jedna prestan jesti? I kad pitam klijence što vi govorite sebi kad se dogodi moment kad pretirate u hrani o što sebi izgovorim, ja nemam snage to izgovoriti sad na glas. Jedna od vježbi upravo ta učimo to izgovoriti na glas da se čujemo.

SPEAKER_00 10:00

A zašto jedno pitanje. Zašto etiketiramo hranu? Odakle nam ta potreba da etiketiramo hranu na dobro i lošu. Što nam to daje.

SPEAKER_01 10:12

Pa prije svega da to prije odlučimo što ćemo napraviti koju će uzeti. Ali to na kraju dolazi iz cijele dijetne kulture i iz marketinga iz načina na koji se komunicira unutar prehrambene industrije. Ovo je dobro uzmi to, bit ćeš dobar, nagradit ću te ili dobiti ćeš neku nagradu za to. Često čuje mi to da ne, ne ja ti sve kupujem u dućanima gdje je samo organski bio. Ali onda na kraju dana tražim zalihe, bombonjera čokolada koji sam dobila vrlo. Koš te ganila. Ubičena. Tako da to dijeljenje dobro. Naš mocak voli brzo donositi odluke. Nekad nam je teško sad da idemo u trgovinu i satima proimo ne znam, čitujući deklaracije ili odlučujemo koji proizvod uzeti. I onda idemo prema onom što nam je poznato što smo čuli, što smo negdje vidjeli, što je na neki način sugerirano. Ali zapravo je jedna od stvari koje kad govorimo o tom kako popraviti odnos s hranom, kako ga izliječiti, kako doći do jednog mirnog i zdravog odnosa s hranom prva od stvar je nemojmo dijeliti hranu na dobru i lošu, zdravu i nezdravu. Ja volim reći, sva hrana je hrana. Sve ono što nalazimo na policama je prošlo neke sigurnosne provjere i tu je s razlogom. Na nama je odgovornost što biramo, kako biramo, kad biramo. Poznato je ono nedite gladnju u kupovinu. I stvarno, mi kad idemo iz praznog žalca, kad osjećamo glad drukčije biramo. Jer to je ono biološki što utječe na naše ponašanje.

SPEAKER_00 11:48

Koliko nam zapravo prehrambena industrija pomaže, odnosno odmaže u izboru. Jer ja znamjer kad idemo dučan, sto posto sam sigurna i znam da se ne mogu osloniti na ono što mi je ponuđeno na policama da je to najbolje za mene. I dovodim se u situaciju da okrećem staklenku po staklenku i gledam sastav. I što je najgore od svega, ili ne znam ili najgore od svega, ali mnogi stručnjaci će vam danas savjetovati da morate nauči čitati etikete. Inače ne možete donijeti dobru odluku. To je činjenica. I sad kako da mi zdravo pristupamo što sudjelujemo u takvom jednom eko sustavu. Jer ja naravno kad uđem u supermarket i počnem to sve okrećati, ok, već sad znam znam što mi treba i znam što mi je ok, naravno da razmišljamo o hrani. Onda razmišljam gdje ću ići, gdje imam najbolji izbor. Pa krenem okretati to sve okolo. Ja se sjećam kada mi je mož rekao, zašto mi ne kupujemo u supermarketima kao i drugi ljudi, a ja ne znam šta ja tamo kupim. Ja kad mi to ne jedemo. Ne znam što da kažemo. Voće povrće, par zapakiranih žitarica, pseu do žitarica. I to ti je to. Ja ne moram ići u veliki supermarket zapravo. Kako da si onda pomognemo?

SPEAKER_01 13:27

Hvala ti na ovom pitanju. Jer sam ja upravo kad sam preselila ovdje u London doživjela taj težak trenutak da mi je bilo odlazak u kupovinu i bio toliko stresan. Prvo bili su mi brendovi nepoznati. Oda mu tri različita supermarketa, sve mi je nešto. Nije mi ugodno bilo birati. I bilo mi je iznenađujuće što ću od toga brat kad je sve polugotovo i gotovo. I kako ću sa sad tu snaći? Sreća da imamo tržnicu nedjeljom. I onda je to ok, idem tamo. Onda kad sam krenula, pa što ću tam uzimati, pa povrće je drukčije, drukčeg je okusa, baš je bilo onako iznenađujuće teško. Mislim da sam pa ne, imam ja svoju naviku odlaska na tržnicu, znam što kupujem, znam nekako svoj neku onu bazu namirnica i hrane koju koristim, ali bilo je jako izazovno. I ovo govorim baš za sve one koji nas slušaju koje evo kao i mi živimo ne u našoj zemlji, nego živimo vani. I suočavamo se s tim, to jesu i kulturološke, ali te lokalne neke razlike. Ja sam shvatila zapravo da tu primjerice jedan konkretan primjer, ne mogu kupov ribu koju sam navikla jest u Hrvatskoj ili u Italiji jer je nema. Ako ima, onda je došla od neko daleko, onda je vjerojatno iz uzgoja, onda je vjerojatno i nije svježa. I zašto bi se izlagala tom riziku da uzimam nešto što nije kvalitetno. Naravno, da u restoranu, ako mi sede riba na ručiću ribu, imam povjerenje da će taj obrov biti dobar. Ali kad biram, biram ono što oni ovdje jedu lokalno i ono što je njima dostupno.

SPEAKER_00 15:15

Da li je namčela jedno potpitanje. Da li je sad tvoj odnos prema tome briga o sebi ili restrikcija u nekom smislu.

SPEAKER_01 15:24

Briga o sebi, ali vrlo je tanka granica između toga da postane restrikcija. I vrlo je tanka granica da postane obesija. ortoreksija koja je danas u naglom porastu, koja se zapravo još nije službeni poremećaj hranjenja, ali sad se radi jako puno intenzivno na tome da se on uvrsti u dijagnostičko-statistički priručnik za duševne poremećaje uz anoreksiju, bulimiju, prejedanje kao poremećaj hranjenja. A odnosi se na to da smo pretjerano zaokupirani mislimo o zdravvoj hrani, da se mora biti čisto, da se mora biti iz kontroliranog uzgoja, da smijemo jesti točno određeno vrijeme, da mora postojati točno određeni razmak između obroka, da smo unijeli točno ono liko makronutrienata, mikronutrienata. Jedan od prvih znakova je kako to možemo primijetiti kod sebe ili kod drugih i kad počnemo izbjegavati situacije, primjerice druženje s prijateljima. Nećemo ići jer ne znamo hoće tamo biti neka hrana i što će tamo biti. Utoreksiju i ordoreksična ponašanja vrlo lako upadnu osobe koje zbog zdravstvenog razloga mijenjaju svoj prehrambeni stij.

SPEAKER_00 16:43

Da, to je sad jako zanimljivo jer naprimjer ja koja imam problema sa glikemijom ja sam vječno u toj misli što ću ja sad tamo jest. Iako moje ponašanje nije 100 posto striktno da nisam u principu u svom ponašanju rigorozna, ali moje misli uvijek uzimaju u obzir moja glava da ja moram razmisliti što bih ja trebala sad. Jest i da li ja mogu jesti sve na tom stolu. Iako ja sebe na kraju ne restriktiram. Ako nema ništa po mome, nema veze, ja ću pojet šta ima. Jer mi u suštini nije ni dobro ako sam gladna. Ali opet prolazim taj put. Uvijek prolazim taj put.

SPEAKER_02 17:46

Mi dosta razgovaramo o tome.

SPEAKER_00 17:48

Sad nam je to tema. To nam je sad tema, restrikcija, kontrola što je dobro, što nije.

SPEAKER_02 17:54

Imali smo tu raspravu apropo, edite meni kaže koliko je dobro način na koji se ja hranim. Ja definitivno prioritiziram proteine i trudim se je zdravo. I onda ona me pita ono ne znam, ti s obzirom koliko želiš unijeti proteina i sve to ono kak ti nisu restrikciji. Ali ja pokušavam objasnit da meni u glavi to uopće nije problem. Tipa, ja prioritiziram protein volim. Ja baš volim namirnice koje su pune proteina. I plus recimo, meni nije problem otići pojest picu na večer. Mislim, ne volim pa mi je ono. Više mi je problem to kada nisam neki fan, ali nije da se zbog toga sad gim i sad moram sutra, pojest više proteina i to sve. Je li je to onda sve jedno kao pazim, da li je to onda restrikcija ili nije ako to meni u glavi ne predstavlja problem.

SPEAKER_01 18:51

Pa ja ne bih rekla da je restrikcija ako ne vidiš da tebe to emocionalno uznemiruje, da te uskraćuje u, odlasku na druženje jer će tamo biti pica. I ovo što sjedita rekla, ja mislim o tome i pazim i stalno je tu kao neka doza možda brige. Ali ako tebe to ne uskraćuje, da ti odeš na to druženje, da odeš u restoran. Ako vidiš da nema nelagodi ili sad ti si tamo povukla u sebe i onako osjećaš nelagodu biti s tim ljudima jer ti ne smiješ neku hranu. Ne, to nije problem. To je ona brižnost pozitivna. Pazit ću jer znam da može nam. Super. Bar ovo čuješ što više žena koje imaju slične situacije da osvijeste. Ono što drago mi je sad da ste vi tu tako i da ste to pobijedili. Željela bi sad spomenuti nešto što često susrećem. Kad mi žene dođu pogotovo žene, najčešće žene, ne smijem isključiti muškarce jer ima i njih. I kad govorimo o prejedanju isto je jako popularna tema i u njihovoj populaciji. Ali kad govorimo o ženama koje dođu prvi put ne susret, kažu ja se predam. I onda vidimo zap nije riječ o prejedanju. One su sebi zalijepile etiketu, one se emocionalno prejedaju i to nije dobro i kao njima treba pomoći, ako već misle da njima nema spasa.

SPEAKER_02 20:23

Šta to znači da one se emocionalno prejedaju kao one jedu kad njihova definicija da jedu kad su emocionalne ili je njihova definicija da samo jedu previše. Šta to njima znači?

SPEAKER_01 20:35

Jedno i drugo. Njima to znači da one nakon posla pojele su previše slatkog, ili da su nakon neke stresne situacije otvorile frižideri i nisu mogle stati, ili da su za ručak pojele tanjo tijestine pa suzele komad kolača, njima je to prejedanje. Ovdje bih htjela reći da je jako važna i velika razlika između jesmo li pretjerali, jesmo li se emocionalno prejeli i jesmo li emocionalno jeli. Znači, emocionalno jedenje, emocionalno prejedanje i pretjerivanje. Ako ja nedjelom tri puta godišnje ili deset puta godišnje pojedem više jer je neki obiteljski ručak, jer je neko slavlje, jer je bilo što ne znači da se ja predam. Pretjerala sam jer smo svi za stolom, puno je hrane. Nekako smo željni taj moment zajedništva ili doživjeti kroz okuse, kroz teksturu, kroz hranu i kroz to iskustvo dijeljenja i hranjenja. Emocionalno jedenje je sasvim u redu, a ono se odnosi na to da ako ja osjećam nelagod dosad jer sam pročitala mail koji me iznenadio kojeg nisam očekivala. Ne znam što ću. I najadije bi uzela i napravila još jednu kavu. Ne zato što mi se pije kava, nego zato što mi možda to ide nešto napraviti za sebe. I ja dok možda pravim tu kavu grabim čokoladu i trpam u sebe i skrola. Mi čitam možda ponovno taj mail ili može nekog nazvati. To je samo način emocionalne regulacije koji je nama bio dostupan i koji nam je poznat. I mi jedemo emocionalno zapravo od našeg rođenja. Sve mame ovdje znači o čemu govorim, ali možda to nisu osvijestile. Prvi kontakt s djetetom je putem hrane. Dok još ne znamo kako prepoznati zašto dijete plaće. Što mu prvo nudimo. Hrana.

SPEAKER_00 22:37

Da mlijekom mislim da. To je. Ja baš sam. Razmišljala sam bila o tome u tom periodu da zapravo ja ne znam što njoj treba. I utješi mi je mlijekom. Jedan od razloga je zato što ja ne znam na drugi način utješiti. Što bi ja sad trebala bebi koja plaće, nosaš. I uopće taj pojam da je u redu da ona možda plaće, da je nervozna i da može biti u tome je nama potpuno stran. Odma ide mlijeko, odma ide nešto, odma ide neki input. Kako da se beba smiri jer bože nemirna je pa što je prevjerna nešto treba, ti ne znaš što njoj treba kakva si ti mama.

SPEAKER_01 23:33

Ida tu vrlo lako odemo u to razmišljanje. Ja ne znam kako djetetu pomoći. Ženama tu bude jako teško. Pogotovo ako u okolini nemamo podršku i nemamo razumijevanje. Ili imamo možda ono svi drugi znaju bolje, nego mama. I onda ta mama odustane zapravo slušati sebe i slušati svoje instinkti. Možda je tom dijete tu dovoljno samo da je mama dobro. Naravno, kad znamo kako treba hrani dijete i kako se treba, ali kad već prođu ona prva tri mjeseca i šest mjeseci ako dijete plaća i nervozno je, možda samo ta prisutnost majčina može biti dovoljno utjeha. Tako da emocionalno jedenje od početka života je nešto što je prisutno i čega se ne trebamo bojati. I u redu je ako ću ja pojest nešto, jer osjetim neku emociju. Problem je kad ja jedino hranom reguliram svoje emocije.

SPEAKER_02 24:26

Pa sam ti ja pitati, a kad je problem? Jer sigurno postoji opet neka tanka granica.

SPEAKER_01 24:34

Problem je taj kad ja osjetim nešto i bježim od toga i trpam to hranom. Kad ja ne znam, na poslu imam odnos s kolegama koji me možda ne poštuju nevrednu moj rad, ne komuniciraju sa mnom i ja trpam hranom. Umjesto da priznam, meni ovo stvara nelagodno, meni je ovo teško, želim razgovarati s njima.

SPEAKER_02 24:55

Jer u tom trenutku onda to i prejeda. Kad razlikoješ emocionalno jedanje i prejedanje i ono da li jedno vodi drugom.

SPEAKER_01 25:06

Emocionalno jedanje može odvesti u emocionalno prejedanje ako se ponavlja često. U periodu od tri do šest mjeseci ako primjećujemo da ono svaki tjedan imamo jednu epizodu gdje jedemo veliku količinu hrane koja je uistinu ogromna. To nije ono pojela sam čokoladu, nego pojela sam čokoladu, chips smoke, pa sam išla tamo vidjeti što je ostalo od ručka. Imali još to zamrzivaču, ima još nekih zaliha negdje. Na te razine da osjećamo mućninu nelagodu i da se javlja osjećaj srama, krivnje, grižnje savjesti i jave se naravno odmah ona želja, i od sutra nema ništa, od sutra ide restrikcija i tu kreće taj začarani krug. Ono što danas primjećujem je kako se na susreću počelo više pričati o poremećajima hranjenja, o prejedanju, o emocionalnom jedenju zahvaljujući tim svim kratkim formatma sadržaja, ne razumijemo do kraja što je što. I onda žene misle ja sam pojela rečokolade, osjećam krivnju jer to nisam smjela, jer mi nije u nekom planu ili ja ne bi to smjerala.

SPEAKER_00 26:13

Ili prejela sam se, zapravo ili prejela prejela se se.

SPEAKER_01 26:16

Da, da. I ja stvarno volim u svom radu skretati pozornost na to kako mi pričamo sa sobom. Jer to je onako, kao naša navigacija, naš GPS kako ja te misli koje meni sad prolaze kroz glavu verbaliziram. Kojim jezikom ja pričam sa samom sobom. Kao da se obraća stroga učiteljica nekom malom preplašenom učeniku. Ili kao prijateljica koja će reći gle. Nimo možda najbolja opcija, nije najbolji način da tako reagiraš, da tako postupaš prema sebi. Ali gle, sad ti možda bilo jedino dostupno. Sad je to bilo možda jedino što ti je moglo pomoći. Ali nemmo vidjeti kako se možeš osnaživati, što možeš napraviti u sljedećoj sličnoj situaciji. I tu možemo govoriti onda o promjeni u jednom učenju kako iscijeliti i promijeniti svoje obrasce prema hrani.

SPEAKER_00 27:11

Koliko zapravo ljudi kontrolirajući hranu, ono što jedu, pokušavaju kontrolirati neke druge aspekte svog života.

SPEAKER_01 27:22

Jako puno. Nedavno u jednom razgovoru sam čula kako je osoba rekla da ma on ti je skinuo, ne znam, preko 30 kg u godinu dana i osoba je nastavila pričati da, i to samo s tim što je restriktivno, kontrolirala je hranu. I kao svjesni da ako to prestane raditi, ako prestane kontrolirati hranu da će se kilogrami vratiti. Sada tu govorimo, mislim, nije realno da ćemo cijeli život biti u restrikciji. Nije održivo. Kada će se nešto dogoditi jer ne možemo imati cijeli na život pod kontrolom. Mi ne možemo konstantno nešto kontrolirati. To je vrlo energetski zahtjevno i za naš mozak i za naše tijelo. Konstantno smo nekom grču i mozak to doživljava ok, sad se javlja neka prijetnja, moram biti spremna kako ću reagirati na nju. I ta ideja se može javiti nakon toga što ja samo pomislim i joj neću danas imati hrane. Ili ne znam što ću za ručak, već sam lagano napeta, jer već možje lagano klad. I sad će mi sve mirisati. Ono što si rekla Lidija u svom primjeru: te pekarnice nisi primjećivala, ali već četvrti dan restrikcije, sve ti miriše. Čak ono iznamišljaš kako ta hrana mirš ili osjećaš usta njezine okuse. I često mislimo da je najlakše kontrolirati hranu jer ne mogu kontrolirati odnos unutar obitelji, jer ne mogu kontrolirati partnski odnos, jer ne mogu kontrolirati situaciju na poslu. Ne znam kako se postaviti, ne znam kako postaviti granice u odnosima. Možda i s klijentima, možda i sa drugim kolegama na poslu. S prijateljicama.

SPEAKER_00 29:17

Ali, je najlakše kontrolirati hranu jer to je nešto što sto posto ovisi o tebi.

SPEAKER_01 29:23

Da, kao naša odgovornost. Mi to možemo.

SPEAKER_00 29:25

Ne, mi ono mogu kontrolirati što ću ja jest, a situaciju na poslu ne mogu.

unknown 29:31

Da.

SPEAKER_01 29:32

Naizgledno se čini da možemo. Ali ono što kad mi krenemo kontrolirati hranu, miemo protiv naše biologije, idemo protiv fiziologije. Jer naš metabolizam i cijeli naš ako gledamo i probavni sustav i poveznica uma i tijela i važ živac, oni su konstantni u komunikaciji i njima je najbitnije da znaju kad će što doći. U smislu da postoji jedna predvidivost. A ne ok, ja sam doručkova jutros u sedam, nemam pojma kad će biti ručak. Ništo će biti. Nigdje ću ja to jesti ni kako ću doći do toga. To već na neki način polako pali onaj alarni sustav. Aha. Je li ovo restrikcija, je li ja sad ne jedem jer nemam, jer je stvarno nestašica, ili jer ja sebi branim. Moj mozak ne zna ili moj cilj skinuti par kilograma. Ili je moj cilj regulirati emocionalno. Neću jesti jer stvara mi nelagodu, osjećam da mi želati napet. Imamo situaciju kad ljudi kad su neki pod stresom jedu previše, neki ne jedu. Još uvijek nemamo objašnjen taj mehanizam. Neurološki nije još jasno zašto netko jede, a netko ne jede. Nekom se otvara apetit, nekom se zatvara. Ja sam tip isto koji kad je stres, hrana mi je poješću jer znam da trebam pojest. Ali nema onog užiti kao hrani. Nema onog, ok, sad ću se opustiti na hraniti i nekako da i umiriti kao jedan način brige o sebi, njege sebe svog zdravlja kroz taj obrok. Ali to ne znači da neću skuhati, da neću planirati svoj obrok. Naravno, to prije za vrijeme studentskih dana nije bilo tako. Ali to je nešto što se nauči, i što moram reći da me život u Itali naučio da je pauza uvijek zaručak tu. Niko ne radi u tom periodu. Eventualno ako je stvarno neka hitnost. Ali u početku mi je bilo ono zašto pauza sat vremena? Pa cijeli dan smo napredavanjima što to nisu malo skratili. Zapravo ta pauza mi omogućila da ja mogu do kraja dana normalno funkcionirati, a ne izdržati. Preživjet ću pa kad dođem u doma, onda ću se smjestiti i krenut po svemu jer mi se neće dat kuhati.

SPEAKER_02 31:57

Jer ovo što se sad pričala ove restrikcija odnosno kontrola i restrikcija to je prvenstveno vezano za kao kalorijski deficit. Zato što isto ima taj dio kao kontroli može da ideš zdravije kvalitetnije namirnici. To taj dio može biti ok, dokle god ti nije konstantno u glavi. Međutim, ovaj kalorijski deficit dugoročno, not great.

SPEAKER_00 32:29

Ali ja žene, uglavnom žene, njihova polazišna točka je mršavost. I sve se vrti oko toga. O tih par kilograma gore ili dole ili više kilograma koliko netko percipira da ima više kilograma. I zapravo prva ona emocija koju mi osjećamo prema sebi, bar je to naše iskustvo, jam li ja debela. Ili sam ja mšava, ili imam lavan stomak, imam li ja trbušne, pogledaj mi ruke.

SPEAKER_02 33:05

To sam ja danas rigao, pogledam i ruče.

SPEAKER_00 33:08

Živa istina, neku fotku mi je pokazila. Ne daj vidija. To se mi to tako čini ovaj. I od tu onda krećemo sa nekim odlukama, restrikcijama. Što ću ja sad napraviti da bi ja došla do XY cilja koje je uvijek vezan za fizički izgled.

SPEAKER_01 33:29

Ono što ja možda tam klientice kad kažu da žele smršaviti je zašto? Zašto želiš smršaviti? Što misliš da će ti donijeti ta 3 kilograma manje?

SPEAKER_02 33:44

Ako smijem pitati.

SPEAKER_01 33:45

Osjećat ću se bolje. I onda vidam dobro, kako znaš da će se baš ta tri kilograma osjećati bolje. Pa znam kad sam u srednjoj školi imala toliko kilograma i nosila taj konfekcijski broj, bilo mi super. I onda idemo, ok, što je tada u tvom životu bilo super. Jer nije nama bilo super jer smo imali manje kilograma i mogli konfekcijski broj taj nositi. Nešto drugo je bilo, ovo je bila samo možda posljedica. I kad uđemo malo dublje u tu temu zašto ja želim biti mršava? Što meni ta mršavost donosi? Osjećat ću se bolje. Istina, svako ko skine nekoliko kilograma, osjećat će se lakše. Ali je li to lakše bolje, je li to lakše zdravije. Što sam izgubila? Ja sam izgubila mišičnu masu, ja sam izgubila masno kivo je li je otišla samo voda. Potom ne razmišljamo. I ovdje često od mlađih žena čujem ne, ne, moram izgledati tako jer tad mi sva roba dobro stoji. Tad mogu nositi što god i široko i usko kad sam ja ravna, tad to. I naravno, znamo i kroz povijest koji su bili ti trendovi pa su pa je moderno super mršavo, pa je moderno malo bline. Sad smo u nekom periodu zahvaljujući i lijekovima zamršavljenje, gdje opet taj ispijeni izgled je vrlo, vrlo poželjan. Što opet izaziva onako jedan ja bih rekla, problematičan stav prema tijelu. Kome treba lijek zamršavljenje? Znamo li kako funkcionira stvarno, za koga je namijenjen?

SPEAKER_02 35:32

Jer tu pričamo, prosti, pričamo o GLP one sad konkretno.

SPEAKER_01 35:37

Svoje ovo tako da možemo se kasnije vratiti i detaljnije proći kroz GLP one, ali htjela sam ga povezati s ovom željom da budemo mršavi, otkud ona dolazi. Vrlo često ona dolazi od toga da se skrijemo, da budemo nevidljive. Primjerice, kod osoba koje imaju anoreksiju, njihovo zašto ne jednu nije zato što se njima ne jede, nego je to način da oni kontroliraju ono što ne mogu stvarno kontrolirati u svom obiteljskom ambijentu, na poslu, životu neko unutarnje nezadovoljstvo, neko iskustvo koje su doživjeli itede. I onda što sam manja, to imam osjećat da imam veću kontrolu. I tu se javlja taj paradoks. Manja sam osjećam toliku snagu i toliku energiju jer ja mogu upravljati svojim tijelom u potpunosti, ono je glado, a ja mu ne dem jesti. I onda kažemo da kod takvih u takvim situacijama, ono što njih hrani je osjećaj gladi, paradoksalno. Ali je taj osjećaj gladi mi daje sigurnost i daje mi taj osjećaj moći, ja mogu to prevladati. Nisam mogla možda neku situaciju. Nisam mogla neku situaciju koja mi je bila užasno stresna, koja je izazvala u meni jedno traumatično iskustvo ali mogu sad to da ja preživljavam ono na plešem na žci.

SPEAKER_02 37:01

Anžela, možda sad ne za anorekciju generalno ili takve poremećali te ta restrikcija kao pojam.

SPEAKER_01 37:10

Kad se to razvijo kad nam to postoje mehanizam ja bih rekla zadnje vrijeme od sve ranije dobi. Nerijetko čuje i to me baš jako žalosti kad roditelji uskraću hranu djeci jer govore da su debeli. Jer govore da su statistike grozne i da smo pretila nacija i da ne smiju jesti. Stavljati dijete na djetetu je jako, jako opasno. Danas znamo da su djeci restrikcije jedan od prvih čimbenika koji mogu uzrokovati poremećaja hrane, razvoj poremećaja hranjenja, zovemo ih rizičnim čimbenicima. I djeca uče modelom. Ako jedna djevojčica gleda mamu koja cijeli život kontrolira svoje tijelo predogledalo i gleda kakve su mi ruke, kakav je trbu, kakve su mi noge, bira odjeću kojom će to sve nekako dopakirati. Oblači jako usko da ne može ni disati. Ili gori neja to neću jesti to deblja ili ovo je zdravo, o je nezdravo. Naravno da će to dijete već rano krenuti s restrikcijama. I opet se vraćamo na ono prividno. Mislim da najlakše kontrolirati hranu. Radje neću jesti nego početi se kretati. To sam tisuću puta čula. Lakše mi je ne pojesti, nego da ja sad jedem redovno i počem se kretati. Ali mi se ne krećemo da bi potrošili kao što ni ne jedemo da bi nešto unijeli. Jer nama imamo pojam bazalnog metabolizma. Znači, nama treba energija da bi uopće funkcionirali. Da bi sve ono što autonomni živčani sustav odrađuje bez našeg znanja i bez naše svijesti, trebamo energija za to. A danas percipiramo hranu aha, sad sam to unijela, sad to trebam potrošiti. Da, calories in, calories out. Da. I to je jedan onako baš koncept koji vrlo, vrlo to uvjerenje zapravo kalorije trebamo unijeti pa ih trebam potrošiti, odnosno, ako mogu unijeti ću što manje, a potrošiti što više da bi došlo taj deficit. To uvjerenje se tako snažno ukorijeni i jedan od stvarno velikih dijelova posla kojeg imamo i kad radimo na tim stvarima, promjena odnosa prema hrani i upravo taj promijeniti ta uvjerenja koja smo pokupili usput, koja smo slušali, koja smo upijali od drugih, koja vidimo na društvenim mrežama, ha vid je ona je uspjela tako, idem ja istoka ona. A ne uzimam obzir tko je ta žena tamo ili taj muškarac najčešće govorimo tu o fitness trenerima, influencerima i sl. Kavak je njihov st života, kakvi su njihovi odnosi, kako oni upravljaju svojim životom i ono što mi vidimo samo jedan segment iz cijele stvarne priče.

SPEAKER_00 40:06

Meni je u biti fascinantno koliko žene kako bi došlo do nekog cilja uvijek imaju nekoga s kime se uspoređuju. I ne mogu prihvatiti da za nju ta određena figura ili broj kilograma ili šta god već jednostavno nije. To nije biti. Ne prihvatiti neki ciljevi u odnosu na neke druge. Ja zaista nikad nisam vidjela ženu koja priča što je za nju najbolje osim ako to nije u tom nekom prikrivenom smislu. Mi sve želimo biti mršave.

SPEAKER_02 40:53

Meni je fascinantno ovo što si rekao. Zapše mi je rezoniralo sam mnom ovo što si rekla, znači da će prestati pijesti nego ću se kretati. I ono koliko je zapravo bitnije da si mršav nego da si zdravo. To fascinating da se sve radi samo kao za tu svrhu da trebaš znati dobro u broju 36 ili ne znam koji je sad gold novi, ali kako mi zlišene ne kretac se. O čem pričamo?

SPEAKER_01 41:26

Da, da. Tu imamo ono što je kulturološki jako uvjetovano. Mršavost je jednako vrijednost. Samo ako sam vršava moći ću nešto postići. Jer ako mene ne znam sa doktoratom znanosti netko vidi s viškom kilograma, nisam i sirala kosku, nisam se našmi. Ne, to ne vrijedi, moje znanje ne vrijedi.

SPEAKER_02 41:52

Ali to je kod žena. Jer ja ne znam ili ajmo reći, u velikoj većini je to.

SPEAKER_00 41:57

U veliko većini kod žena.

SPEAKER_02 41:59

Zato što radila sam u znanosti, radila sam u biznesu i mislim, ti muškarci stvarno opušteni su baš sve im prolazi. Ali za žene i to zapravo jako često i žene znaju komentirati kad stvarno bude neko tko je možda ne opunija. Znači se iako ona tak. I ono možda i glupa je još tome.

SPEAKER_01 42:27

Kako takva žena koja je pametna, inteligentna, toliko uspjela kako nešto srediti još svoj izgled kao. Može srediti sve, vodi velike kompanije, uspješna je, super je sve ide, obitelj, sve nikako srediti sebe.

SPEAKER_02 42:42

I onda ne možeš dovodiš sve osoblo u pitanje. Mislim, da onda stvarno ako nemre sebe. Ako se tak dođakva, da ona stvarno je dobra u svom posu. Međutim, za nijednog muškarce koji većina njih imaju one virbelizda itede definitivno 80 posto pročelavi ovaj mislim taj veliki menadžer, gledaju se rezultati njegov i kako će predstaviti veliki pritisak je na ženama.

SPEAKER_01 43:17

Ako gledamo i povijesno, sociološki, kulturološki jasna nam je zašto je to tako? Ali danas bi zapravo mi trebale biti prve te koje ćemo se odupirati tim trendovima koji nisu zdravi, koji su onako dosta patološki usmjerenja. Ja bih se osudila reći. Gruba riječ, ali zašto opet nije sve crno bijelo. Zašto je možda netko ima više kilograma ili zašto reći ima debljinu jer ne želim identificirati osobu s njezinim izgledom? I tu se sad mogu kratko osvrnuti na ovaj dio kako mi komuniciramo, kako zapravo stigmatiziramo ljude govorimo vidjeti ona ti je mržka. Reksić, ova je debela, pretila. Ali ona je isto ljudsko biće, ona je žena, ona ima jedno svoje dostojanstvo koja je dobila samim tim što je živo biće. I nije u redu da poistovječujemo nečiji identitet samo sa izgledom. Jer ta žena je nečija možda majka, prijateljica sestra kćerba. I ako mi pristupamo tako drugima i drugi pristupaju tako nama. Ostajemo istom on usta četiri zida ništa se ne mijenja. Koliko god nije u duhu našeg jezika da kažemo netko ima deblinu ili netko ima pretilost. Ajmo se stvarno probati potrudi da sljedeći put kad kažemo ma to ti ona debela ili to ti ona debeli ulovimo sebe i kažem čekne. Promislim što zapravo govorim. Da ja jednu osobu, jedno živo biću identificiram isključivo s njegovim ili njezinim izgledom. Koliko je to zapravo stigmatizirajuće i koliko je to loše.

SPEAKER_00 45:06

Ovo mi je. Nisam znala za ovaj izraz da netko ima deblinu u hrvatskom jeziku ili da ima.

SPEAKER_01 45:14

Mislim da se i ne koristi. To je više i baš ovdje u Engleskoj dosta primo, oni dosta sad se posvećuju tom kako komuniciramo. I radili su čak primjere nekih kampija koje su iz prehrame u području prehrambe industrije gdje su htjeli ukazati na problem pretilosti i debljine, ali na način da uzimaju obzir upravo ovo da nije ona debljina nije odredila tvoj život niti si ti jednako debljina. Znamo da postoje i genetski faktori koji dovode do debljine, ali u većini je to način života. Ali kad govorimo o načinu života ne govorimo samo o hrani, ne govorimo samo o kretanju. Govorimo o puno puno kompleksnim stvarima. A to je ovaj emocionalni dio, psihološki, ali i socijalni. Odnosno, kakvi su naši odnosi s drugima. Želim li uopće provesti vrijeme s drugima? Kako je meni kad provodim vrijeme s njima. Emocionalni kako se ja nosim s nekim situacijama u životu, neizvjesnostima, nelagodom i psihološkom. Kva je razina moje otpornosti na stvari u svijetu koje se događaju, aktualnosti i kako ja doživljavam sebe, kako je moja slika u meni samome. Malo prije kad smo spominjali ovo, kad se Lija rekla, vidi mi ruke. Paloma da spomenemo i tu sliku o sebi i sliku o tijelu koju imamo. Nemoj skrivati sad drugo.

SPEAKER_02 46:42

Pa moramo se kad pričak o mojom rukas is gledati da se ne vidi.

SPEAKER_01 46:49

Ta slika koju imamo u svom tijelu, to je naša subjektivna percepcija našeg tijela. Edita nije to vidjela. Jer ti ona gleda iz svoje. Vjerojatno malo ti se uljepša stvarnost.

SPEAKER_02 47:03

A ne, ona neće bude baš tu, ona voli direktne komplimente da.

SPEAKER_01 47:10

Ovaj možda ti je samo onako rekla, potvrdit ću ti da nije tako kako misliš. Ovaj ta slika u sebi je puno kompleksnija od onog što je moje tijelo. Ali i slika od tijelu, znači možiti u dvije različite slike. Slika o tijelo je mojektivna percepcija, trodimenzionalna slika koja imamo u svom tijelu. Koda ne uključuje samo što ja vidim ili koje su proporcije mog tijela ili koja je težina, kako se ja osjećam u njemu? Kako ja osjećaj imam prema svom tijelu. Naravno da kad govorimo, dat ću malo ekstreman primjer o osobama o ženama koje su možda doživjele zlostavljanje koje su imale neki jako traumatičan događaj u svom životu. Naravno da njihova veza s njihovim tijelom je narušena. Naravno da onda posljedično i slika od tijelu je narušena i loša i teško im uopće gledati svoje tijelo. I u takvim situacijama često hrana postaje utjeha i dolazimo do dobivanja kilograma i često to dobivanje kilograma postaje šti. Sklonit ću se od svih pogleda, zaštitit ću se, da me ne gledaju, da ne upadam niko moći. Koliko nas zapravo, koliko je sve povezano i koliko jedno vuče drugo i ukočiti.

SPEAKER_00 48:32

Koliko na kraju krajeva nije jednostavno.

SPEAKER_01 48:36

Da, jako je složeno. I to ono kako ja vidim svoje tijelo je samo jedna mala, jedan mali onaj dio u mozaiku. Tu kad radimo na promjeni slike u vlastitom tijelu idemo često, stavljamo fokus i na to koje su moje vrijednosti. Ja kad govorimo o slici o sebi, ne želim se definirati samo kroz svoje proporcije tijela visinu i težinu. Imam puno toga zanimljivije. Koji su moji hobi, koji su moji interesi? Koje su neke moje vrijednosti kao osobe. Ne znam, empatična sam, zanima me nešto ili nešto drugo, kreativna sam. Puno, puno je kompleksnije. I danas, nažalost, se ne ističu i nismo potaknuti da uopće razmišljamo u tom smjeru. Nešto sebe.

SPEAKER_02 49:27

Šta kašti, znači, da te neko pitak da kažeš nešto sebi. Znači, nikad mi ne bi pao na pamet da priče o okilaži. Znači, nikad mi ne bi pao na pamet. Ali opet koliko provedemo u glavi, razmišljajući o tome. Da, da.

SPEAKER_01 49:41

Ne bi prije o sebi. Da. Što bi drugima rekli kako bi se predstavili? A kako se predstavljamo sebi ujutro kad se oblačim? Š vidim. I nešto što tu može biti jako zanimljivo je da učimo biti s tom nelagodom. Nije svima, nije osobi koja ima zdravu sliku o sebi i o svom tijelu, svako jutro jednako ugodno vidjeti svoje tijelo. Ali kako biti s tom nelagodom da mi nije jutros ugodno vidjeti da sam dobila par kilograma ili da mi ne stoji odjeća kako sam ja to zamislila. Kako biti. To kako manžel. Bidamo biti s tom nelagodom. Na učite ono da kažem sjesti o svojim emocijama. Osjećam nelagodom. Zbog čega? Što je tu? Malo za oni dublja. Je ja osjećam stvarno nelagodom, jer meni te traperice ne stoje kako sam zamislila. Ili nešto drugo. Ili je nelagoda jer nisam stigla nešto napraviti. Da htjela sam. Nisam nešto napravila dovoljno dobro kako sam namjeravala ili trebala. Jer tijelo je samo površina, kao i hrana. Poremećaj hranjenje, naprimjer, nije problem u hrani. Problem je puno dublje. To je ono samo na vrhu santileda ono što se vidi. I zato mi često mislimo da možemo kontrolirati život i životne situacije kroz hranu ili kroz tijelo. Mamo ljude koji neće jesti, imamo one koji će manijakalno krenuti u vježbanje ili koji će raditi jedno drugo. To je ono što nam je opljivo i kao ja imam kontrolu nad tim.

SPEAKER_00 51:15

Naše ti je iskustvo, naše iskustvo, iskustvo naših prijateljica i isto je sigurno je generacija koje su starije od nas kad nastupi ta perimenopauza, želim se zbog hormonalnih promjena krenu debljat. I prvo što naprave je restrikcija prvo idu na djecu. To je prva stvar koju naprave. 100 posto možemo reći da je to prvo store.

SPEAKER_02 51:42

To si naučilo. Ne kao, zadrja se, možeš manje jesti. Da, da, da.

SPEAKER_00 51:48

A iako biologija je tu puno. Iako je biologija tu dosta.

SPEAKER_02 51:52

Ne funkcionira više.

SPEAKER_00 51:54

Ne funkcionira više na isti način i definitivno to nije rješenje.

SPEAKER_02 51:58

I to možemo potvrditi iz iskustvom. Da, je to možno.

SPEAKER_01 52:02

Super. Dobro je da potvrđujete. Ja bih to još rekla. Da i žene koje odu restrikciju, možda prije nego što one to naprave na svoju ruku, savjetovat će se sa stručnjakom koji će im dati plan. Ali taj plan.

SPEAKER_00 52:23

Kakav plan će.

SPEAKER_01 52:24

Plan prehrane, možda i plan treninga za smršavljenje ajmo zamisliti taj scenarij.

SPEAKER_00 52:29

Da, zato što su one došle kod stručnjaka da smršave.

SPEAKER_01 52:33

Da. I stručnjak će naravno uzeti u obzir koji je cilj klientovski naravno. I vrlo često neće ulaziti detaljnije i šire u problematiku. Zašto ova žena danas tu je došla i želi smršaviti? Zašto želi smršaviti svih, ne znam, pet kilograma. Odnosno, zašto je uopće došlo do toga da je dobila zašto kilograma viša. Znači, ne idemo, ono što je danas problematično je ne idemo u traženju uzroka nego kao brzo fiksiranje nečeg što je nazvano problem. A možda to nije problem. Problem je možda žena koja se ne osjeća ugodno jer je dobila kilograme u malom periodu vremena, ali nije dobro adresirano. Zašto, kako i što je za nju primjereno sada ako je na opremenoj pauzi. I često se da plan prehrane, plan vježbanja koji je totalno različito od onog što je osoba do jučer radila i kako je osoba do jučer živjela. I onda imamo još jedan stres tu je nagla promjena. Ja sam znala ima situacije s klijentima koji su dobili super plan prehrane od nutricionista koji je dao super smjernice govoreći da to nije plan kojeg se moraju strogo držati, nego smjernice da im bude lakše otići u trgovinu, kupiti namjice, složiti obrok i slično. Ali klient to ne čuje. Ta žena to nije čula. Ona je čula. Evo, plan ti se moraš ovog držati jer ovo ti jedini način da ti dođeš do toga što želiš. Ako se ti ne držiš tog plana, ne možeš. Nemaš dovoljno snage volje. Međutim, ne radi se o snazi volje radi se kao što smo već rekli o biologiji.

SPEAKER_02 54:21

I sam ispričati priču nedavno me pitala jedna prijateljice da joj pišem kako izgleda moj dan što se tiče vježbanja i hrane sada, edita zna jako intenz. I kad sam rekla to njoj, ona meni bogte pa ono kak ti to sve. Ali činjenica da sam ja te sve te stvari koja radem sve svoje navike, ujutro šta radim od sprta, šta ne radim, šta jedno sam gradila godinama i uvodila malte jedno po jedno. Sada kad gledam recimo, kad bi ljudi od prije pet godina se probudila sa ovim danom, mislim, ja bi isto za tri dana, ne da ne bi kakva tri dana. Dakle, ja nis normalna. Dizanje u 6.30 jutro u subjetu, nema zašto? Ali sveti što je prvi išla hrana pa dio ne znam, pa slatko sam to preuzela, pa sam onda krenula lagano vježbat. Pa sam krenula vježba dva puta, jedno pa sam krenula. Iša sam malo po malo tako da mi uopće nije bio stres ono kako sam uvodila jedno po jedno, jer nisam se ono, nisam si sve stavila odmah da trebam sto posto odraditi, jer jedino onda će uspjeti. I mislim da sam s tim naprava nekakav ono actual change. Jer sad to implementiram i ništa od toga mi nije problem.

SPEAKER_01 55:39

Da, i ako se dogodi možda ne znam, putuješ i tvoja rutina nije to kad si doma, ti nećeš odustati od svega. Ti ćeš pomati. To nije da nije.

SPEAKER_02 55:50

Brš ono kao super. Evo sad sveću za devet spava mogu put. Jer znam da mi je ono moj go-to jer dižem se u 6 i trideset. It's fajno.

SPEAKER_00 56:02

Ja mislim da žene su generalno užasno nestrpljive i htjele bi odmah sve i sad. I onda da bi se promjena dogodila što brže, oni puno toga natrpeju. Mi puno toga natrpamo u svoj raspravi i to je jednostavno neodrživo. I što najbolje mi znamo da je to neodrživo, ali to nije prvi put da smo bili.

SPEAKER_01 56:21

Ka ludo vjerujemo da će možda ovaj.

SPEAKER_00 56:23

Ali vjerujemo da će ovaj put iz nekog razloga biti drugačije.

SPEAKER_01 56:27

Možda ćemo evo sad ako krenem vjeba od sutra do ljeta bi mogla skirati.

SPEAKER_02 56:33

Od sutra je znači tjedno pet puta.

SPEAKER_00 56:36

Da do prije toga nisam. Ni jedan put tjedno. Ali sad ću iz nekog razloga moć pet puta tjedno. Ali nije samo stvar htijet, nego zaista moć jer imamo Xi drugih stvari. Dani su vrlo nepredvidivi i svašta se može dogoditi i zaista je nerealno da očekuješ od sebe da ćeš implementirati X-yon promjena u svoju svakodnevnu rutinu koja je ovako i onako pretrpana. Jer da nije pretrpana, vježbala bi ti prije. Tako je.

SPEAKER_01 57:10

Nešto se način kako bi to održala i kako bi to mogao biti tvoj života. I tu smo da je to nerealne i neiskrene prema sebi. Ne mogu ja očekivati da mogu vježbati tri puta tjedno. Mogu ja reći da, da, ima vremena. Nemam vremena isprika, da, ali jednostavno ne mogu. Trebam biti stvarno iskrena i reći sebi pa, ali tri puta je stvarno previše. Može mi biti neki cilj za tri mjeseca dok neke druge životne stvari se ne poslaže. Ja sam svjesno rekla sebi kad smo se doselili tu prije dva godina, neću počimati vježbati. Jer ja svaki dan šetam, napravim neko istezanje, napravim nešto što mogu. Jer sam se obvezala i onako stresan period selidbe, prilagodbe, jo bi mi još teži. Ali nisam rekla, neću ništa raditi.

SPEAKER_02 58:03

Dašto? Radiš koliko može. Mislim da je taj dio samo nježno prema sebi. I ok, da su ti neki da postoje outlier days ili manci ili što god i da ne trebamo odmah paniku i ugrči, sad smo mi nismo uspjele. Koš sad se ti failjer jer nisi odradila što si treba, it's ok.

SPEAKER_01 58:25

Da, da. I tu dolazimo do onoga koji ja stvarno nježno pristupim prema sebi, što ne znači popustljivo ili nisam dovoljno jaka. Zapravo sa naša, ja volim reći, ženska mudrost i snaga dolaze kroz nježnost prema sebi. To kad ja krenem prema sebi kao stroga učiteljica, to ide iz slabosti. To ide iz onom, želim kontrolu, a ne želim upravljati i želim tu biti sa sobom.

SPEAKER_02 58:51

Mislim da mi imamo mislim, mogu podeliti to iskustvo. Mislim da smo mi počeli valjda što smo stariji. Isto malo više gledati pa, ti znaš doći reći danas, znači ne mogu u teretanu, nije mi dan, onu neću. I mislim.

SPEAKER_00 59:09

I osjećam se bolje što nisam otišla. Sve treba slušati. Nekad mi stvarno to treba, da. Dobro, stvarno to ruku nasrce trebalo je godine pokušaja iz tog grešaka i ništa nije dolazilo prirodno. Ništa. Sve sam morala naučiti. Odučiti se prvo naučili od početi starih obrazaka da. I to mi je baš nevjerojatno da mi danas živimo u nekom svijetu gdje učimo kako jest, kako se kretati, kako spavati. I sve one osnovne funkcije ne obavljamo u skladu s onim što nam treba.

SPEAKER_01 59:53

Možemo komotno reći da onasljeva piramida, hierarhija naših potreba totalno se zokrenula. Mi bi prvo samo aktualizaciju, a zadnje bi zadovoljili fiziološke potrebe. Ali možemo napraviti banalnu usporedbu, ni auto ne možemo voziti prazan. Trebamo ga iservisirati redovno, trebamo uleti gorivo, trebamo brinuti o njemu. Iako je sredstvo koje mi služi. Mi smo tijela naša počeli gledati sebe kao ono, mora to biti objektiviziramo. Moram izgledati savršeno a što je unutra koga briga kao. To je ne bitno. Jedna van mora se biti.

SPEAKER_02 1:00:31

Ili mislimo da će doći sa tim ako se popravimo na van kao doći će i unutra.

SPEAKER_01 1:00:37

Nekad može kod nekih ljudi će se možda dogoditi kad krenu nešto na van pače, ali vrlo, vrlo rijetko. I stvarno prava promjena počinje ideje. Iskoristići tvoj primjer s tim korak po korak uvođenjem jedne stvari pojedne. I kad idemo na taj način, onda možemo reći, dugoročno, ja kreiram svoj životni stil koji je meni održiv. I kojeg ću lako ja adaptirati i prilagoditi na život ovdje ili na drugom kontinentu ili ako se neke moje životne situacije promijene.

SPEAKER_00 1:01:13

Bili ti Angela rekla da sve ovo što smo mi sad spomenuli da to žene znaju i razumiju ili misle da znaju i razumiju.

SPEAKER_01 1:01:23

Pa ja bih rekla više da je misle da znaju i razumiju. Često čujem sve ovo što ti piše što rezonira sam što govoriš, ali ja ne mogu to. Za mene je to nemoguće. Nemam ja dovoljno snage volje, nemam vremena. I onda vidimo zapravo da, kao ja to ne mogu. Viditi tamo one sve mogu. Onda se uspoređujemo s nekim tko može ili tko je, ali opet ne znamo točno s čim se uspoređujemo jer ne znamo što je stvarno.

SPEAKER_02 1:01:52

Sa našom idejom u glavi.

SPEAKER_01 1:01:56

Vidimo zapravo da je problem u upravljanju vremenom, u neznanju nekih stvari koje nam mogu olakšati nekih ono praktičnih vještina koje nam mogu olakšati pripremu hrane, zamrzavanje, što god to bilo. Jedno upravljanje vremenom i kad se suočimo s tim da ne znam, složiti prioritete, da možda previše vremena nesvjesno provodim na kavama, na instagramu, na čitajući pratiteći tuđe živote a ono kao potajno očekuje moći se promijeniti tako što ja gledam neči drugi, neće. I mislim da je važno da osvijestimo da smo mi ti koji smo odgovorni za sebe i za svoje zdravlje. Ne treba biti sustav. Nije sustav zdravstveni sustav nije odgovoran za naše zdravlje. To što ne funkcionira, to je druga tema. Ali ja sam odgovorna za svoje zdravlje. I ako danas imamo tu mogućnost da su nam informacije lako dostupne, ne znači da ćemo ih svi koristiti, ne znači da ćemo ih koristiti na ispravan način. Moramo svijesti da trebamo znati kako doći do tih informacija. I znati odrediti je ova informacija za mena ili ne. Danas često se referiramo na ovo istraživanje je pokazalo, ovo je pokazalo ono i uhvatimo se za tu neku brojku jer volimo brojke. To nam je nešto pipljivo, to nam je nešto što možemo onako baš lijepo vizualizirati. Ali u tom istraživanju su bili određeni ispitanici. I uvijek postoji ona jedna doza statističke pogreške ili nešto što ne možeš primijeniti na sebe. Nikad nisu 100 posto. Nikad nisu 100 posto. Znači, to možemo uzeti u obzir da bi možda neku svoju ideju potkrijepili, ali ne mora nužno znači da će to za mene funkcionirati.

SPEAKER_00 1:03:55

Da li misliš samo da se vratimo na lijekove. Da li misliš da bi oni ipak nekim ženama mogli pomoći. Čak i psihološki u načinu na koji percipiraju sebe?

SPEAKER_01 1:04:16

Ja bi prije svega rekla da je lijek lijek. I da je jako važno kako mu pristupamo. Ako uzmemo primjer žena koja želi smršaviti 90 kg da kaže zna što meni je lakše uzeti lijek nego sad mijenj prehranu pa to traje. Pa ovako ću s lijekom. Kriva namjera. Krivi pristup. Što će se dogoditi? Je li ona svjesna koliko će dugo uzimati lijek i što će se dogoditi kad prestani uzimati lijek. Koliko sam upućena, ovdje stručnjaci sugeriraju kad jednom kreneš uzimat lijek, uzimaš ga do kraja. Ono što se mijenja jesu samo doze. Doze. Jesmo li svjesni: tražimo li brzo rješenje ili tražimo alat koji će mi pomoći da dođem do situacije u kojoj se osjeća. Zdravije, biti zdravija i pomoći sebi na neki način da moja kvaliteta života bude nešto viša. Nije isto ako imamo ovu situaciju, ako imamo situaciju u kojoj osoba ima veliki višak kilograma, gdje su se već javili određeni zdravstveni problemi, visoki krvni tlak, ne znam, diabetes, bilo koji drugi zdravstveni problemi. I koja će u jednom multidisciplinarnom pristupu imati uključeno i nutricionističku podršku, i psihološku podršku i podršku kineziologa trenera koji će postepen u toj osobi uvoditi što treba raditi, kako treba raditi i kako zapravo putov do tog cilja.

SPEAKER_02 1:05:58

Koliko su dobri u meni, Tog fodnoisa?

SPEAKER_01 1:06:02

Ono što danas znamo je da opet biološki nam se smanjuje želja za hranom, znači nema grelin se ne luči. I automatski food noiz manji. Mi o hrani su manji. Jer ne osjećamo, zamislimo da je osjećaj gladi nelagoda. On je nelagoda koja nas zvuči na to da razmislimo oha, ja sad osjećam neku nelagodu, što mi rješava tu nelagodu, aha, hrana. I govorim ovdje biološki, fiziološki. I hranjenje je diznirano tako da nam stvara zadovoljstvo i ugodu. I tu govorimo o hranjenju. Kad stvarno osjećam glat poješću, i rezultat bi trebao biti zadovoljstvo, jedna ugoda nakon koja mogu dalje nastaviti raditi svoj posao, a ne joj spava mi se, pretrpala sam se itd. Tako da ima efekta na food noise, ali ako netko primječuje da stvarno opterećen, mislima o hrani, prvi korak nije uzmilje. To bi stvarno htjela ovako istaknuti da je jasno slušateljima.

SPEAKER_00 1:07:09

Mislim, neki naši poznanici koji imaju iskustva sa tim mikrodozama u kontekstu food nosi se, ako sam ja dobro shvatila uzimaju mikrodoze. Kažu zaista da su se preporodili. Emocionalno su se preporodili jer su se rasteretili ti misli. Da li su oni prije toga poduzeli sve moguće potrebne mjere i ono što bi mogli, to ne znamo. I ne znamo ni koliko su bili ne znamo ono što si ti sad rekla kao gdje je ta granica normalnoga i brige o sebi i nečega što nas zaista optereću i ometa u svakodnevnom funkcioniraju. Tako da sve su to nekako vrlo tanke granice lako prelazimo iz jedne u drugu, lako skliznemo. Sve je nekako vrlo pepavo.

SPEAKER_01 1:08:03

I vrlo individualno. I ne mogu ja reći, ova moja prijateljica je fudno izriješila mikrodozama idem ja.

SPEAKER_00 1:08:12

To ćemo vrlo lako.

SPEAKER_01 1:08:13

Zato to govorim sad ovako o ovoj situaciji jer lijek je preako dostupan i to je jedna velikih opasnosti. Neznanje i nesvjesnost o dugoročnim posljedicama. Naspotiču da ga uzimamo. I upravo ist te željevo sad kreći ljeto idem ja do ljeta, to sreću samada da si.

SPEAKER_02 1:08:40

Mojda ništa ne radiš nego da se velja.

SPEAKER_01 1:08:44

Ja sam jako puno puta čula zašto ne postoji neka tabletica koju ću ja uzeti jedan, dva, tri puta dnevno, samo da ne moram jesti, misli o hrani što ću kuhati, kad ću kuhati. Sam rekla, ali život bi bio crno bijel onda. Stvarno bi bilo tužno da nemamo hranu. Jer mi kad sjednemo za stol i hranimo se. To je od čega je danas sve manje i manje, nažalost, a što je jako važno i za samom probavu hrane za doživljaj taj koji imamo to iskustvo hranjenja. Hranjenje je ponašanje, hranjenje navika.

SPEAKER_02 1:09:19

I socijalno ima jako. Meni osobno ima tu socijalnu komponentu koja je možno biti. Ali posebno kod nas.

SPEAKER_00 1:09:25

Mislim kod nas, posebno u tim nekim južnim zemljama.

SPEAKER_01 1:09:28

Mediteranske zemlje, tako je. I kad gledamo jednu mediteransku prehranu, jedno od glavnih komponenti nije samo sezonske namirnice nego je i zajedničko hranjenje, zajednički obroci. Jer hrana nije samo idem ja pojz da nisam gladna. Hrana ide se nahraniti s tom hranom koje netko uzgajao, koji je netko obrađivao, kojoj je netko brinuo, tko je posvećivao svoje vrijeme, ali koji je netko pripremio i stavio na stol. Ali isto tako, i taj moment kad ja dijelim tu hranu, ja se povezujem s tim ljudima. To mi je prilika da nešto iskomuniciram kako se osjećam ili koji im je problem danas na poslu, ali da čujem. I danas u današnjem načinu života gdje se mora biti brzo, gdje jedemo zaronjeni u ekrane. Mičemo se od toga što je jako važno za naš šum i za naše tijelo. Da sami vaguac nije isto hoću li ja hranu najzbalansiraniji obrok. Hoću li ga progutati ili ću jesti polako zaloga i po zaloga da vahuživac prenese sve informacije koje je potrebno prenijeti od mozga crijevima i obrnuto.

SPEAKER_02 1:10:46

Dobro, znači ne preporučimo ako nema indikacije.

SPEAKER_01 1:10:50

Tako je. Savjetujte se sa stručnjakom. Kažem stvarno smatram da je lijek alat, ali opet trebamo znati kako koristi taj alat i kad je vrijeme za njega i kako tome svemu pristupiti.

SPEAKER_02 1:11:06

Koje su posljedice? Mislim, ja ono što znam definitivno uzimati lijek sjedi doma da smršavaš pet kila i ne radi pri tom ništa je kaže da recipe for disaster. Potovo jer imate užesno taj gubitak mišićne i utječano gubitak mišićne i košne mase. Tako da sad si vršava s 25 ali s 50 ćeš imati osteoporozu.

SPEAKER_00 1:11:33

Da, još samo jedno pitanje. Zašto neki ljudi više vole slatko od drugih?

SPEAKER_01 1:11:44

Tema slatkog. Ja bih rekla da je tu isto jednim dijelom opet biologija, ali navika, on ambijentu kojem smo odrastali, upravo što smo spomenuli majčino mlijeko koje je slatko i koje nam u tom periodu života treba, koja je i visokokalorično i nutritivno da bi se mogle odviti sve promjene ili da bi se dijete moglo razvijati. Zato nam je ono tad potrebno. Ako kasnije kroz uvjetovanje slatko kao kazna ili kao nagrada dobivamo tu poruku i taj model gledamo u svojoj okolini, vrlo lako nam postoje opet način da reguliramo svoje emocije, svoje neke životne situacije. Ja ne znam kako ću nešto idem uzeti slatko. Znači, postoji ta jedna i biološka komponenta zašto volimo, zašto smo skloni slatkim okusima. Kod nekih ljudi je to više izraženo, kod nekih manje. I važno je spomenuti da slatko često percipiramo kao sigurnost kao utjehu. U knjiži žurn za hranom autorica ističe baš kako koja emocija traži koju hranu. I najčešće čokoladu tražimo kad smo želi ljubavi i utjehe. Nešto hrskavo kad smo pod stresom. Slano, masno, možda čak i onako jako začinjeno kad želimo neko uzbuđenje. Ima smisla, zar ne? Da.

SPEAKER_00 1:13:19

Ajo. Malo sam nekako cijela. Da li se nam dosta zamisliti.

SPEAKER_02 1:13:26

Ali smo dosta dobri smo.

SPEAKER_00 1:13:30

Mi smo ok. Da, razmišljamo sad, na primjer o djeci, oni bi uvijek je li slatko. Oni bi uvijek ti moraš.

SPEAKER_02 1:13:40

Ti ima i biologiju. Mislim, što nije da djeca i stari ljudi onaj jezik kao kupiti na jeziku su im više tunin za slatko.

SPEAKER_00 1:13:50

Ali razmišljam kao kako ti moraš tu postaviti granicu. Ti ne možeš. Mišno kao roditelj prema djeci. Ti sad tu jedin sve što hoćeš, koliko god hoćeš, ne moraš ručak ručaj bombone. I sad roditelji u toj naravno dobroj namjeri. Vrlo vjerojatno koriste neke termine koji nisu poželjni kao da je nešto zdravo, a nešto je nezdravo. Ja se trudim, ne znam koliko je to nećeš se od toga naesti, biti ćeš gladna, biti ćeš poslije gladna. Trbuš nije dovoljno hrane, pojedi to nakon ručka. Oćeš da odmah nasladoli nakon ručka. Naš ono, ali nisam ja 100% sigurna da će to sve ispasti ok.

SPEAKER_01 1:14:41

Pa nije lako. I često iz tog straha kao jel radim sve dobro. Ajmo se opustiti, probati opustiti.

SPEAKER_00 1:14:50

Pa probav ja i to. Kao možeš, ali ono u sebi ne možeš.

SPEAKER_01 1:14:54

Ne, ako dijete ne previše danas. Ako jedan redovno, ako vidiš da nema ne znam, vratila se sa vrtića ili ne znam, i traži slatko. Ako nema toga, roditelj je taj koji nudi što može pojest dijete. Nije isto hoće li pojest, ne znam, Xypsilon čokoladicu ili marmeladu koju si ti spremno koju ona isto voli. Jedno drugo je slatko. S čime ćemo zadovoljiti tu potrebu djetetu za slatki. Ono što još zanimljivo je u vrtiću sam čula da se često na rođen danima daju ti slatkiši kao pokloni djeci koja su došla na rođen dan. I djeca to povezuju sa slavljenjem, sa druženjem, sa igranjem. I onda kad pate djecu kao što želiš da ti donese nešto slatko, neki slatkiš, neko kriv jer oni žele igru, jer oni to povezuju. I trebamo osvijestiti zašto dijete treba slatko. Ne uskraćivati, ali ne uskraćivanje ne znači nužno evo ti uzmi sve što želiš. Moramo imati pravila, ja bih rekla smjernice da znamo kad i da mi pokažemo sad je vrijeme jedemo desert nakon obroka. Ako mi se jede nešto slatko, biram što će to biti.

SPEAKER_00 1:16:20

Ne znam, mislim, znam ali.

SPEAKER_01 1:16:22

Jako je zahtijevano. Da, jako je lako je meni pričati o teoriji. Ali praksa je puno drukčija. Ali ako osvještavamo, s druge strane, dijete ima redovne obroke, ne trebamo se toga bojati. I čak uču u razgovor kad djete kaže ja bi nešto slatko. A što ti se jede? Da uči i prepoznavati osjećam tu glad u ustima, osjećam samo bi taj slatki okus, je li možda miris u pitanju. Je li možda nešto želi imati u rukama i želi čuti taj moment kad odlomi čokoladu.

SPEAKER_00 1:16:59

I što onda?

SPEAKER_01 1:17:00

Čokolad možeš.

SPEAKER_02 1:17:02

Opet mu daš čokolad.

SPEAKER_01 1:17:03

Ne znamo. Što je to, kako to? I onda potičemo na to sporije i svjesnije jedanje. Jer nije isto hoće li dijete sjesti pred televizor, gledati crtić i što. Apsolutno.

SPEAKER_00 1:17:13

Jako su inspirirani televizijom kad je hrana u pitanju. Jako. I ako ćemo sjest za stol ili će sjesti. E to ti ne koristimo. Kad ti ona gleda televiziju i kaže da je gladna. Ja govorim u redu. Spremi ćemo ti nešto zajest, ali moraš jesti stolo. I nebrojeno puta se dogodi da joj se to ne da. Jer joj se. Da. Nekad hoće, nekad zaista hoće. Zaustavit ćemo ako si gladna pojedi i nastavi gledati. A nekad je odustane, jer naravno nije gladna nego ne znam, neko tamo na televiziji jede picu pa je ona glada. O što mi je potpuno razumljivo, ja kad gledam Netflix i Šfle i vidim onu hranu, je sad bi jako resko. Evo sad bi baš nisam glada. Jasno mi je jako je to pepavo teško, jako, jako, nekad se mislim bolje da ne znam ništa ili da nešto znam. Nešto nikad znamo.

SPEAKER_01 1:18:20

Ali mislim da je ipak blagoslov na kraju i da. Previše smo demonizirali ultraprocesiranu hranu. Previ smo demonizirali slatko, nazivamo slatko otrovom. Nije nužno najpoželjnije da ga jedemo svaki dan. Ali isto tako nije otrov. Dosta nam je prisutno to takozvani crno-bijelo razmišljanje ili ću sve ili neću ništa. Ali puno je nijansi između. Kad govorimo o prehrani odnosu s hranom, jako puno čimbenika utječe na naš odnos s hranom od biologije, društva, kulture, medija naših nekih unutarnjih faktora, od psiholoških, emocionalnih itede jako kompleksno. Ida mi pokušav to s tim ubrzati. Kao ili ću na lijek ili neću ništa. B ću ovako do kraja života. Ili će dijete jesti slatko ili ću mu zabraniti. Zabrana i restrikcija biološki dovode do pretjerivanja, neumjerenosti pa čak i prejedanja. Tako da.

SPEAKER_00 1:19:31

Možemo završiti s ovim. Hoćemo proći miti ili istinu. Ne, zaboravljam smo. Ja sam odnesena s ovim tevom da.

SPEAKER_02 1:19:39

Section myt ili istina Angela slobodno da ne. Ako imaš potrebe objasni to objasni. Prvi mit. Ako jedem zdravo, neću imati loše odnos s hranom.

SPEAKER_01 1:19:51

Ne. Prejedam se.

SPEAKER_00 1:19:59

Prejedam se jer sam slaba i nemam kontrolu.

SPEAKER_02 1:20:06

Ako jedem redovito, više ću se odivljati nego ako preskačem obroke.

SPEAKER_00 1:20:13

Kad imam žunju za slatkim, to znači da mi tijelo traži šećer.

SPEAKER_02 1:20:20

Ako si dopustim sve, jesću samo žanki nikad neću stati.

SPEAKER_00 1:20:27

Lakše mi se bilo kontrolirati kad sam bila mlađa. Mi.

SPEAKER_02 1:20:33

I sad neku istinu. Dobro, nemaju se. A to su nekakve stvari koje se kod nas govore. Tako da eto, dobro je da sve to diban.

SPEAKER_01 1:20:44

Da, sve su to mitovi da. Mogli bi sad snimiti još jednu podkast epizodu. Da se on dvije pačiati. Da. Ali, sve su mitovi. I super ste ih izabrali jer to je ono što često čujem ja u praksi.

SPEAKER_02 1:21:01

Da i mi, od naših prijateljica, poznatice i to je onda. Mi stručnjaci. Mi stručnjaci. Meni je drago da smo mi onako online. Ali da mislim da je dobro da ljudi ču od nekog koji je zapravo stručnjačku.

SPEAKER_01 1:21:20

Mi svojim iskustvom potvrdili ono što propovijam i ono što je stručno.

SPEAKER_00 1:21:30

Hvala ti puno.

SPEAKER_02 1:21:31

Hvala. Vaš ljubimno za zadovoljstvo.

SPEAKER_00 1:21:35

Također nadamo se da se i vidimo uždje.

SPEAKER_02 1:21:40

Hvala vam pozdrav.